Korona virus SARS-CoV-2 se može prenositi i aerosolom – sitnim raspršenim česticama, manjim od kapljica.
5. jula 2021. godine, Reuters je prenio članak s New York Timesa kako je više stotina naučnika pozvalo Svjetsku zdravstvenu agenciju (WHO) da promijeni svoje preporuke vezano za COVID-19 zbog rastućih dokaza da se virus SARS-CoV-2 prenosi i zrakom, ne samo preko respiratornih kapljica.
Nedugo nakon toga, 7. jula, stručnjaci WHO priznali su da postoje sve veći dokazi da novi koronavirus može da se prenese vazduhom, i najavili da će pripremiti izvještaj o tome.
Naučnici su bili frustirani činjenicom da WHO nije dugo bila otvorena za nove dokaze Ipak, na pres-konferenciji od 7. jula stav WHO je drugačiji. „Moramo biti otvoreni za ove dokaze i razumjeti njihove implikacije na načine prenošenja, kao i mjere predostrožnosti koje je potrebno poduzeti“, rekla je Benedetta Allegranzi, tehnička voditeljica radne skupine WHO za suzbijanje infekcije.
Šta znači sve ovo i šta bi značilo za ljekare i građane? Da li je virus ako se ovako prenosi opasniji i kako se treba ponašati?
Šta znači „prenosi se zrakom“? Kakva je razlika u odnosu na „prenosi se kapljično“?
U engleskoj medicinskoj terminologiji postoji nešto što se zove „airborne“ i nešto što se zove „respiratory-droplet transmission“. Prva znači da se patogen može prenositi vrlo sitnim kapljicama raspršenim u zraku, a druga da se prenosi kapljično, putem kapljica pljuvačke koju zaražena osoba iskiše ili iskašlje. Naša terminologija nema jednu riječ za „airborne“ – mi to kažemo opisno, da se nešto „prenosi zrakom“. Ali kakva je suštinska razlika između ova dva vida prenosa?
Prenos aerosolom: šta to znači?
Razlika je samo u veličini kapljica. Respiratorne kapljice su veće od 5 mikrometara, a kapljice aerosola su manje od 5 mikrometara. Poređenja radi, veličina jednog eritrocita u krvi je u prosjeku oko 7.5 mikrometara, a debljina dlake ljudske kose oko 50-60 mikrometara.
Dr. Jela Stojić Aćimović, specijalistica epidemiologije pri JZU Institut za javno zdravstvo Republike Srpske objašnjava kako u literaturi postoje različite klasifikacije puteva prenošenja zaraznih bolesti, a jedna od klasifikacija je na direktan i indirektan put prenosa.
„Primjer direktnog prenošenja bolesti je prenos kapljicama – tzv. Fligeove kapljice, koje se šire u okolinu dok osoba govori, pjeva, kašlje, kiše, s obzirom da osoba koja se nalazi na udaljenosti manjoj od 2 metra od oboljele osobe, može direktno da udahne ove kapljice i tako se zarazi“, objašnjava Stojić Aćimović.
„Sa druge strane, aerogeni prenos spada u indirektni put prenosa, jer se odvija preko kapljičnih jezgri koje zovemo Welsovi nukleusi, a koje imaju manji promjer i manju težinu od Fligeovih kapljica, zbog čega mogu da ostaju duže da lebde u vazduhu i da se prenose vazdušnom strujom na veće udaljenosti u poređenju sa kapljičnim prenosom, pa i u okolne prostorije. Ovo je posebno značajno za prenošenje unutar zdravstvenih ustanova. Primjer bolesti koja se prenosi putem vazduha su morbili. Kada osoba, koja je obolila od morbila, napusti zatvorenu prostoriju, osobe koje uđu u istu prostoriju u periodu do 2 sata mogu da budu zaražene“, naglašava epidemiologinja.
Veličina kapljica utječe na dvije stvari kod virusa – sposobnost preživljavanja van ljudskog organizma i na to koliko dugo može lebdjeti u zraku. Što je kapljica veća, to znači da u njoj ima više pljuvačke i da se sporije suši te virus može duže opstati, ali te kapljice, pod utjecajem gravitacije, brže padaju na tlo, gdje nisu u nivou nosa. S druge strane, manje kapljice mogu dugo lebdjeti, ali je pitanje koliko dugo virus u njima može biti infektivan. U zraku, prema istraživanjima, novi koronavirus može biti detektovan i nakon 3 sata. Neka istraživanja aerosoliziranog koronavirusa u laboratorijskim uslovima su pokazala kako može ostati infektivan i 16 sati.
Neke bolesti koje se prenose kapljično, mogu se prenositi i zrakom, ali ne sve. Kod virusnih infekcija, s obzirom da virus ne može dugo opstati bez domaćina, to ovisi o tome koliko brzo virus može naći novu osobu. Morbili su i kapljična infekcija, ali se mogu prenositi i zrakom jer virus može opstati oko dva sata u zraku u spomenutim nukleusima prije nego što se dezintegriše i prestane biti infektivan. Tuberkuloza, veliki kašalj, difterija i antraks (putem spora) se također prenose kapljcama i zrakom, ali ovo su bakterijske bolesti, odnosno, radi se o tome da su bakterije daleko otpornije na vanjske uslove i mogu preživjeti bez domaćina, samostalno, za razliku od virusa. Dakle, način prenošenja ovisi i o vrsti patogena – da li je u pitanju virus ili bakterija.
Sve ovo znači da bi najveća opasnost od prenosa zrakom ovog virusa bila u prostorijama gdje ventilacija i klima nisu dobre, filteri nisu odgovarajući, na malom prostoru ima puno ljudi te bi to olakšalo virusu da brzo nađe novog domaćina, prije nego što se virusne čestice dezintegrišu. Primjerice, slučaj prenosa u klanici u Njemačkoj bi mogao biti posljedica prenosa zrakom – niže temperature na radnom mjestu, mnogo ljudi i problem ventilacije. Na ovaj način virus može biti emitovan i u zraku koji osoba izdiše, a potom se širiti po prostoriji i vantilacionim odvodima te inficirati u kratkom roku, dok se ne počne raspadati.
Tu su i primjeri „superširenja“, poput slučaja iz Okruga Skagit, Washington, kada je zaražena osoba, ne znajući da je zaražena, prenijela virus na 53 osobe iz hora u kojem su pjevali. Aerosolizirane, manje kapljice, emitovane u toku pjevanja utjecale su na ovakav ishod situacije, kao i nedovoljno dobra ventilacija u prostoriji.
Također, to znači da bi postojala transmisija na mjestima gdje je okupljeno mnogo ljudi, čak i ako su na otvorenom. S obzirom na ventilaciju u avionima, novi nalazi bi stavili i avio-prevoz u rizične grupe.
Međutim, da li će ovi novi nalazi, ako se potvrde kao značajan način prenosa bolesti COVID-19, utjecati na nas? U Republici Srpskoj je već obavezno nošenje maski i na otvorenom, a ostavlja se pitanje ponašanja u kancelarijama, školama i drugim zatvorenim prostorima gdje ljudi borave duže vremena – da li to znači da će morati nositi maske sve vrijeme? Da li ćemo morati obične maske zamijeniti skupljim, poput FFP3 i N95?
„U svakom slučaju, mjere za sprečavanje kapljičnog i kontaktnog prenošenja virusa će ostati neophodne, prvenstveno održavanje fizičke distance, nošenje maski kada smo u blizini drugih ljudi, naročito u zatvorenom prostoru, izbjegavanje dodirivanja lica rukama i često pranje ili dezinfekcija ruku“, govori Stojić Aćimović i dodaje: „Često provjetravanje prostorija je bitno i kod kapljičnog i kod aerogenog prenosa, kao i izbjegavanje dužeg boravka u zatvorenim prostorijama sa više ljudi. U slučaju da se dokaže aerogeni put prenosa, biće bitna i primjena dodatnih mjera i ovo se posebno odnosi na mjere u zdravstvenim ustanovama.“
WHO, kako su i rekli, donijeće izvještaj i nove preporuke u skladu s tim. Prenos zrakom virusa će vjerovatno utjecati na mjere u zdravstvenim institucijama posebno u zaštiti zdravstvenih radnika.
Treba naglasiti da novi dokazi ne znače da su maske beskorisne, nego upravo suprotno – jačaju važnost nošenja maski kao oblika smanjenja rizika.
Otpor u WHO prema prihvatanju da se ova infekcija značajno širi i zrakom, a ne samo respiratornim kapljicama, umanjivanje značaja aerosolnog prenosa nije tek rezultat nekog internog otpora u WHO, nego postojeće i veoma stare debate u medicinskim krugovima o značaju aerosolnog prenosa uopšte. Mnogi kliničari i istraživači kritikuju WHO i upozoravaju da je organizacija prespora u mijenjanju preporuka, baš kao što je bio slučaj za nošenje maski. Ipak, većina specijalista se slaže da su sadašnje preporuke WHO razumne i zasnovane na dokazima te pružaju kontrolu u onome što se može kontrolisati, a to su mjere lične higijene, poput pranja ruku, respiratorne higijene i držanja fizičke distance.
Da li je potrebno paničiti jer su naučnici pokazali da se virus prenosi zrakom?
Ovaj tekst je objavljen na Glas Amerike u julu 2020.