Dvoje melanezijske djece, prirodno plave boje kose. Prirodno plava boja kose kod tamnoputih Melanežana ih odvaja od afričke populacije i predstavlja izazov za naučnike koje polako uviđaju kako su Melanežani, zajedno sa Aboridžinima, potomci jedne fascinantne i malo istražene vrste roda Homo – denisovijanaca. Slika: www.voiceofmelanesia.com

3-5% DNK Aboridžina i Melanežana potječe od denisovaca.

 
Denisovci i neandertalci su bili “od dva brata djeca”, samo što u školama učimo o neandertalcima, ali ne i o denisovcima. Obje izumrle vrste roda Homo su se ukrštale sa Homo sapiens i nije da nemamo nešto i njihove DNK. Najnovija studija, objavljena u Science, a na kojoj je radilo i dosta priznatih naučnika iz Hrvatske, sugerira da su se Homo neanderthalensis i Homo sapiens ukrštali češće nego smo mi do sada mislili.
 
No vratimo se u našim udžbenicima diskriminiranoj vrsti – Homo ssp. altai. Naučnici ovog pripadnika roda Homo smatraju, možda pogrešno, podvrstom (subspecies, ssp.) i to Homo sapiensa, mada ga nekad označavaju i sa Homo altai. Ko su ovi intrigantni ljudi?
 
Za početak, o njima znamo nedovoljno – sve što je nađeno jesu ostaci kosti prsta i tri zuba različitih individua. Prvi put se za denisovce čulo 2008. kada je nađen taj fragment kosti prsta u pećini zvanoj Denisova pećina (Denisova cave) u Altaju, Sibir. Ovaj ostatak je pripadao mladoj ženi (X woman), koja je živjela prije oko 41 000 godina, dakle, u doba kada su kromanjonci uvelike šetali Evropom, selili se i miješali sa neandertalcima. Poslije su pronađena još dva zuba dvije različite individue te, u novembru 2015. još jedan zub. I to je to. 
 
Ipak, u ovom razočarenju količinom ostataka ima i svijetlih momenata – ostaci su sadržavali dovoljno DNK da se može izvršiti analiza. Već je analiza fosila iz 2010. pokazala da se radi o vrsti roda Homo koja se razlikuje od Homo sapiensa, ali i od neandertalaca. 
 
Dalje analize su dale i neke veoma zanimljive rezultate – npr. femur jednog hominida pronađen u Španiji, star oko 400 000 godina, za kojeg se smatralo da pripada Homo heidelbergensis je imao dovoljno DNK da analiza mitohondrijalne DNK pokaže kako je ovaj uzorak bliži denisovcima nego neandertalcima.
 
Od žene – “X žene” pronađene u pećini u Sibiru – više nije ostalo ništa. Uzorak je uništen kako bi se iz njega ekstrahirala DNK. Evo kako je izgledao taj čarobni komadić kosti, falanga prsta, koji priča priču od začecima ljudskog roda:
 
Izvor: Wikimediacommons, By Thilo Parg

 

 

Šta još znamo o ovim ljudima? Analize mitohondrijalne DNK (ko ne zna – nek’ sad nauči da mitohondriji, male organele zadužene za stanično disanje imaju svoju vlastitu DNK) su pokazale kako se naša i njihova mitohondrijalna DNK razlikuje u 385 parova baza, dok se naša i neandertalska mitohondrijalna DNK razlikuju u 202 para baza. Poređenja radi, naša mitohondrijalna DNK i mitohondrijalna DNK čimpanzi se razlikuju u 1462 para baza. 

 

 
To bi značilo da su nam denisovci dalji nego neandertalci, ali mnogo, mnogo bliži od najbližih primata – čimpanzi. Kao što vidimo iz prve rečenice ovog posta, melanezijska i nativna australska populacija imaju znatno više DNK koja potječe od denisovijanaca, ali, također imaju nešto DNK neandertalskog porijekla. Vrlo interesantna značajke stanovnika jednoog dijela Melanezije je to što imaju tamnu put, a svijetlu kosu, što bi moglo biti u vezi sa denisovcima.
 
Izgleda da je dio populacije denisovaca krenuo u seobe preko Indijskog i Tihog oceana, prije nekih 60 000 godina i polako, koristeći ostrva kao mostove, preko Melanezije došao i do Australije i tu ostao. Zapravo, današnji stanovnici Oceanije su potomci Homo sapiensa koji su se ukrštali sa denisovcima.
 
Ovaj grafikon pokazuje osnovne tendencije tih seoba iz Ledenog doba te objašnjava odnose između Homo heidelbergensis, Homo neanderthalensis, Homo altai i Homo sapiens:
 
By John D. Croft at English Wikipedia,Wikimediacommons
 
 
Suštinski, u pleistocenu je dolazilo do ukršanja i to prilično često, H. sapiensa i neandertalaca te neandertalaca i denisovaca, naročito kod populacije Oceanije. Kod pripadnika melanezijske oceanijske populacije čak se u 20% slučajeva kada se nađe neandertalska DNK ispostavi da se zapravo radi o denisovskoj DNK.