Mutacije su nasljedne promjene genetičkog materijala – to nauče i djeca u osnovnim školama. Na našim fakultetima učite o genima, o genomu, o kodirajućim i nekodirajućim dijelovima DNK, o transkripciji i translaciji DNK, o duplikaciji DNK… ali epigenetika se slabo ili nikako ne izučava.
Dakle, šta su to epigenetičke promjene i šta je predmet proučavanja epigenetike? Zašto treba insistirati da epigenetika uđe u fakultetske kurikulume? Prije par godina, veliki problem genetike je bilo otkriti kako se geni “pale” i “gase”. Ovo turning on/off ili “genetički prekidač” mi, iz ove oblasti, nazivamo ekspresijom gena.
Šta je epigenetika?
Epigenetika je jedna veoma mlada nauka koja proučava kako neki procesi poput metilacije određenih mjesta na DNK utječu na aktivnost i ekspresiju genetičkog materijala.
“Epi” na grčkom znači “na”, dakle to bi bila kao neka “površinska genetika” nauka koja proučava djelovanje faktora koji utječu na kondenziranost hromatina, a time i na aktivnost gena.
Naime, nakon projekta sekvencioniranja humanog genoma, otkrivanje kako se reguliše funkcija gena bio je sljedeći veliki zadatak nauke. Kada kažemo da neki gen pokazuje ekspresiju, “gene is expressed”, to znači da je on u mogućnosti da se prepisuje na RNK i da reguliše sintezu određenog proteina.
Kontrola ekspresije gena
Sjetite se građe stanica – stanice epitela, nervne stanice, stanice jetre, kosti, krvi jedne osobe imaju isti genetički materijal (jedino u vrlo rijetkim i specijalnim slučajevima ovo ne važi). Zato je moguće identificirati počionioca zločina ili žrtvu iz različitih uzoraka – iz uzoraka pljuvačke, krvi, sperme, vaginalnog sekreta, kosti – sve stanice, premda različito izgledaju i sintetišu različite spojeve, imaju istu genetičku informaciju.
Međutim, nervne stanice ne luče insulin, niti limfociti sintetiziraju adrenalin, zar ne? To je zato što su neki dijelovi genoma kod različitih stanica “zaključani” – jednostavno, i nervne stanice imaju gen koji kodira insulin, ali on nije “čitljiv”, “zaključan” je.
Sad je potrebno znati neke stvari o strukturi hromatina. Naime, DNK se kod svih eukariotskih stanica nalazi u paketićima koje zovemo hromosomi, a koji su, splet DNK i nekih proteina (histoni). Taj splet zovemo hromatin. U vrijeme kada se stanice dijele, hromatin je jako kondenzovan – DNK je jako spletena oko histonskih proteina, a biosinteza proteina je onemogućena jer geni nisu “čitljivi”. Ovo je jako bitno jer zamislite kakav bi haos nastao kada bi usred diobe stanica počela još i biosinteza proteina:
Izvor Wikimedia commons |
Stisnuta, gusta DNK – nema prepisivanja gena
Dakle, hajde da zapazimo jedno pravilo – zgusnuta, kondenzirana, stisnuta DNK – nema transkripcije. Raširena DNK – transkripcija.
Ovo kondenziranje i dekondenziranje DNK se ne mora dešavati u cijelom hromosomu odjednom. Zapravo, to se dešava u cijelom hromosomu i u svim hromosomima tek u doba stanične diobe. Normalno, neki dijelovi DNK su kondenzirani, neki dijelovi su čak permanentno kondenzirani, a neki ne. I ovdje vrijedi isto pravilo – kada je DNK kondenzirana, nema transkripcije, tj. gen na segmentu koji je kondenziran nema ekspresiju, on je “zaključan”, “isključen”.
Međutim na ovo uvrtanje i odvrtanje DNK djeluju neke stvari izvana – tvari koje jedemo, pijemo, udišemo, stavljamo na kožu… Tu se potvrđuje ona stara istina kako genetički i negenetički faktori utječu na jedinku tj. da je fenotip rezultanta djelovanja genotipa i okoline.
Recimo, metilna skupina, – CH3, određuje da li će se DNK gusto uvrnuti oko histona ili ne. Metilna grupa se “kači”na DNK, tj. metilira DNK. Sa druge strane, postoje i epigenetički faktori koji se mogu zakačiti na “rep” molekule histona i tako dirigirati pristupačnost gena za transkripciju. Slika govori hiljadu riječi, pa pogledajte: