Ljudi koji su usamljeni, stare brže. Izgleda da je tako, sudeći po studiji koju je provela međunarodna saradnja naučnika Deep Longevity, koji pomoću vještačke inteligencije proučavaju markere starenja i razvijaju metode njihove identifikacije.
Molekularna oštećenja se nakupljaju i doprinose razvoju slabosti i ozbiljnih bolesti povezanih sa starenjem. Kod nekih ljudi ti su molekularni procesi intenzivniji nego kod drugih, što se obično naziva ubrzanim starenjem.
Na sreću, digitalnim modelima starenja (satovima starenja) moguće je detektirati ubrzani tempo starenja prije nego što se pokažu njegove katastrofalne posljedice. Takvi se modeli također mogu koristiti za izvođenje terapija protiv starenja na individualnoj i populacijskoj razini.
Prema najnovijem članku objavljenom u časopisu Aging-US, svaka terapija protiv starenja treba se usredotočiti na nečije mentalno zdravlje koliko i na fizičko zdravlje.
Međunarodna saradnja pod vodstvom Deep Longevity s američkim i kineskim naučnicima izmjerila je učinke usamljenosti, nemirnog sna ili osjećaja nesretnosti na tempo starenja i otkrila da je značajan.
U članku se prikazuje novi sat za starenje koji je treniran i provjeren s krvnim i biometrijskim podacima 11.914 odraslih Kineza. Ovo je prvi stari sat koji je treniran isključivo na kineskoj kohorti takve veličine. Naravno ovo je i mana studije, jer je kohorta bila isuviše rasno i etnički homogena, pa svakako treba biti oprezan pri interpretaciji podataka.
No iskustvo nam govori da osobe koje su usamljene i koje nisu ispunjene i sretne brže stare. Komunikacija s bližnjima i fizička aktivnost, koja podstiče dopamin, neurotransmiter sreće, poboljšavaju kognitivne funkcije, ali i fizičko stanje.
Ubrzanje starenja otkriveno je kod ljudi s istorijom moždanog udara, bolestima jetre i pluća, kod pušača i što je najzanimljivije kod osoba u psihičkom ranjivom stanju. U stvari, pokazalo se da osjećaj beznadnosti, nesretnosti i usamljenosti povećava biološku dob više nego pušenje. Drugi faktori povezani s ubrzanim starenjem uključuju samotan život i život u ruralnom području, zbog niske dostupnosti medicinskih usluga.
Autori članka zaključuju da se psihološki aspekt starenja ne smije zanemariti ni u istraživanjima ni u praktičnim primjenama protiv starenja.
