Amurski leopard, Panthera pardus orientalis, kritično ugrožena vrsta, izvor: WWF

 

 

Nedavno sam negdje na FB našla zanimljiv komentar na inače nezanimljiv video koji prikazuje nešto što se zove “7D Zoo-park” negdje u Japanu. Za one koji nisu vidjeli taj YT video, radi se o prilično diznificiranim animacijama divljih životinja u realnom prostoru:

U ovim videima, animirane “životinje” se ponašaju onako kako bismo mi željeli – bezopasne su, simpatične i rade ludosti. Ukratko – ne ponašaju se onako kako bi se divlje životinje ponašale. No nemam ništa protiv toga – to su zabavne animacije koje mogu pobuditi interesovanje djece za životinje i učenje. 
Ono što me je začudilo bio je komentar: “Za nas je ovo jedini mogući zoološki vrt! Ostale možete zatvoriti!”
Nažalost, kako živimo tu gdje živimo i kako je ekonomska situacija takva kakva jeste, to dosta građana naše zemlje nikada nije vidjelo neki svjetski zoo-vrt niti se upoznalo sa funkcijom i zadaćom modernog zoo-vrta na polju konzervacije biodiverziteta i zaštite životinjskih vrsta. Mi još živimo sa mentalnom slikom zoo-vrta kao mjesta punog kaveza, gdje se životinje izgladnjuju, imaju malo prostora za kretanje, gdje se o njima ne vodi dovoljno pažnje i gdje pate. To je zastarjela slika zoo-vrta kao institucije koja je jedva nešto više od cirkusa, a služi sa zabavu. 
Taj koncept zoo-vrta je star čak nekoliko hiljada godina: zoo-vrtovi vuku korijene od tzv. “menažerija” po kraljevskim dvorovima, kakve su bile menažerije egipatskih faraona. Tradicija ovih menažerija se vukla kroz vijekove i imati rijetke zvijeri iz egzotičnih krajeva, naročito kolonija, bio je znak prestiža. Najpoznatije menažerije su bile one u londonskom Toweru i menažerija Louisa XIV u Versaillesu. 
Versajska menažerija

Međutim, moderni zoo-vrtovi su napustili ovaj koncept izlaganja životinja radi zabave publike i okrenuli se mnogo ozbiljnijim zadacima: kroz programe uzgoja životinja u zatočeništvu te razmjene životinja, zoo-vrtovi danas rade na očuvanju biološke raznolikosti. Zapravo, neke od najugroženijih vrsta su preživljele upravo zahvaljujući ovakvim programima. Prošle godine je objavljeno kako velike pande nisu više na listi ugroženih vrsta, a isti ti programi su posljednja nada za mnoge vrste velikih mačaka, slonova, nosoroga te ugrožene ptice, poput papagaja. Zoo-vrtovi su posljednja utočista za neke rijetke vrste čiji se broj u divljini rapidno smanjuje. Recimo, populacija amurskog leoparda u divljini iznosi svega 30-35 jedinki, što ovu vrstu svrstava u kritično ugrožene. U zoo-vrtovima ima “čak” 180 jedinki ove predivne životinje.

 

Recimo, Smithsonian Conservation Biology Institute (SCBI) u ovom trenutku ima programe očuvanja 12 vrsta sisara i 9 vrsta ptica. Takvi zoo-vrtovi imaju kapacitete održavanja čitavih populacija, pa spomenuti institut ima populacije geparda i kritično ugroženog konja Przewalskog.
Konj Prževalskog, Equus ferus przewalskii. Izvor: Smithsonian Conservation Biology Institute
zoo
Oblačasti leopard, Neofelis nebulosa, izvor: Smithsonian Conservation Biology Institute

Dakle – užasavati se zoo-vrtova i kritikovati njihovo postojanje zapravo je odraz neobrazovanosti i nerazumijevanja problematike zaštite biodiverziteta.