Zašto zaboravljamo? I nije u pitanju ono staračko zaboravljanje, niti Alzheimerova bolest – nego zašto se ne možemo često sjetiti nekih detalja neke situacije, knjige, filma – kao da je sve to magično isparilo iz nas.
Zaboravljanje je neugodna pojava, a ponekada se i stidimo jer smo nešto zaboravili. Često se to dešava jer na nešto ne obratimo pažnju, nego opažamo perierno, ne fokusiramo se na situaciju. I nije nas kriviti: svijet u kojem živimo jednostavno se prebrzo dešava i nemamo vremena da na sve trošimo energiju.
Zašto zaboravljamo: naučnici sada kažu da je zaboravljanje zapravo – zdravo i da je to način na koji učimo.
Naučnici koji stoje iza nove teorije, Tomás J. Ryan s Trinity College u Dublinu i Paul W. Frankland s CIAR u Torontu, predstavili su u časopisu Nature Reviews Neuroscience pod naslovom “Forgetting as a form of adaptive engram cell plasticity” hipotezu da zaboravljanje i nije tako loša stvar.
Oni sugerišu da se promjene u našoj sposobnosti pristupa specifičnim sjećanjima temelje na povratnim informacijama i predvidljivosti okoline. Umjesto da bude nešto loše, zaboravljanje može biti funkcionalna značajka mozga, koja mu omogućuje dinamičnu interakciju s okolinom.
Oni vjeruju da zaboravljamo neka sjećanja dok zadržavamo druga koja su važna. Zaboravljanje dolazi po cijenu izgubljenih informacija, ali sve veći broj istraživanja pokazuje da je, barem u nekim slučajevima, zaboravljanje posljedica promijenjenog pristupa memoriji, a ne gubitka pamćenja.
U svijetu koji se mijenja, zaboravljanje nekih uspomena može biti korisno jer to može dovesti do fleksibilnijeg ponašanja i boljeg donošenja odluka.
