Ljudske aktivnosti uzrokuju dramatične učinke na okolišne uvjete Zemlje. Od sječe drva preko plastičnog onečišćenja do emisije stakleničkih plinova, mijenjamo životne uvjete na planetu. Ove radnje, ako se ne kontrolišu, mogle bi rezultovati time da Zemlja postane neprikladna za održavanje našeg trenutnog načina života. Zapravo, otrežnjujuća nova studija sugeriše da smo već u opasnoj zoni, narušivši granice održivosti planete.

Granice održivosti: koliko ih zapravo ima?

Studija je objavljena 13. septembra 2023. u Science Advances pod jednostavnim naslovom “Earth beyond six of nine planetary boundaries”

Studija se temelji na dokumentu iz 2009. u kojem je navedeno devet planetarnih granica. Ako počnemo prelaziti te granice, čovječanstvo je u nevolji. Nauka govori je prije ovog članka već izvještavala o probijanju granica održivosti, prema studijama objavljenim u Nature 2009. kada su naučnici predložili ove indikatore i u maju 2023. kada je objavljeno da je probijeno 7 od 8 granica održivosti.

Razlika između majske studije u Nature i ove u Science Advances jeste to što nova u Science Advances uključuje i 9. granicu održivosti – nove entitete, odnosno nove hemikalije koje čovječanstvo ispušta u prirodu. U sve tri studije  je uključen i Johan Rockström.

Ovo su te granice:

  • cjelovitost biosfere;
  • klimatske promjene;
  • promjene slatke vode;
  • zakiseljavanje (acidifikacija) oceana;
  • oštećenje ozona;
  • promjena namjene zemljišta;
  • uvođenje novih entiteta (zagađenje);
  • biogeohemijski tokovi;
  • i pojava aerosola.

Svi su oni prekršeni osim tri: zakiseljavanje oceana, opterećenje aerosolom i oštećenje ozonskog omotača. Drugim riječima, prelazimo većinu ekoloških planetarnih granica koje život na Zemlji održavaju sigurnim.

To znači da su Zemljini sistemi za održavanje života značajno poremećeni. Stabilni uslovi koji postoje već oko 10 000 godina i koji se obično mijenjaju samo promjenom geološke ere, započeli su od industrijske revolucije.

Klimatske promjene jedno su od najočitijih probijanja planetarnih granica. Istraživači su posmatrali koncentraciju ugljičnog dioksida (CO2) – koja sada iznosi 417 dijelova na milion (ppm- parts per million), veliki skok u odnosu na 280 ppm kada je započela industrijska revolucija ili u odnosu na 300 ppm od prije samo koju deceniju.

Siguran prag je postavljen na 350 ppm, granicu koja je premašena još 1987. Da stvari budu još gore, naše emisije stakleničkih plinova se povećavaju.

Ali klimatske promjene čak nisu ni naš najveći problem. I nemojte ovo shvatiti bukvalno – da klimatske promjene nisu problem, nego koliko god one bile užasne, postoje još veći problemi (koji su djelomice uzrokovani i klimatskim promjenama). Jedan od njih je remećenje integriteta biosfere.

Cjelovitost biosfere – vrsta je garanta za dobro funkcionisanje različitih vrsta i ekosistema. Ova granica je pod ozbiljnom je prijetnjom. Uništavamo goleme dijelove prirode što uzrokuje visoke stope izumiranja. Stručnjaci se slažu da smo sada ušli u šesto masovno izumiranje potaknuto ljudskom aktivnošću. Oko 40% zemlje već je prenamijenjeno za proizvodnju hrane, pokazuju nedavni izvještaji.

Drugi veliki problem dolazi s upotrebom fosfora i dušikom. Oni se intenzivno koriste kao gnojiva za usjeve kako bi se poboljšala efikasnost, ali zatim istječu u ekosisteme, ozbiljno ih zagađujući. Naučnici su otkrili da ljudi ispuštaju više ovih hemikalija u okoliš od planetarnih ograničenja koja su izračunali.

Studija je također posmatrala „nove entitete”. To su nove hemikalije koje se ispuštaju u okoliš, poput plastičnog otpada i PFAS (per i polifluorialkilne supstance) – „vječitih hemikalija“, koje postaju veliki problem širom svijeta. I ovu granicu smo prešli, što znači da ispuštamo hemikalije u okoliš na opasnoj razini.

„Naša studija pokazuje da ljudi prisvajaju ekvivalent od 30% energije koja je bila dostupna za održavanje bioraznolikosti prije industrijske revolucije“, rekla je Katherine Richardson u saopštenju za javnost. „Svakako, uklanjanje tolikog dijela energije koja bi inače bila dostupna prirodi mora biti pokretač gubitka bioraznolikosti.”

Planetarne granice nisu nepovratne prekretnice, objasnili su istraživači. Još uvijek imamo šansu zaustaviti destrukciju i djelovati ispod granica održivosti.

Prelazak šest granica ne znači nužno katastrofu, ali je jasan signal upozorenja, rekli su naučnici. Treba podsjetiti na to da postoji jedna uspješna priča – ozonski omotač. Činjenica da su ljudi uspjeli riješiti i smanjiti oštećenje ozona, jednu od devet granica koje nismo prešli, i to zahvaljujući pravnoj regulativi (Montrealski protokol) pokazuje da čovječanstvo ima kapacitet preokrenuti stvari ako brzo djelujemo.