• Nauka se često doživljava kao kompleksna, teška i nepovezana sa svakodnevnim životom zbog loših obrazovnih praksi i nedostatka zanimljivih primjera.
  • Ljudi se boje promjena koje nauka donosi, nepoznatih tehnologija ili je odbacuju zbog konflikta s kulturnim, religijskim uvjerenjima i širenja dezinformacija.
  • Stereotipi o naučnicima i rodne predrasude obeshrabruju mnoge da se povežu s naukom, dok medijsko iskrivljavanje nauke dodatno stvara nepovjerenje.

Znanost -nauka je sustavan, provjerljiv i organiziran skup znanja koji nam omogućuje razumijevanje svijeta. Zašto onda mnogi radije vjeruju pseudonaučnim tvrdnjama i emocionalnim manipulacijama nego znanstvenim činjenicama? Razlog leži dijelom u percepciji da je znanstveni jezik težak, a pojmovi složeni, što prosječnom čovjeku stvara osjećaj nedostupnosti. Uz to, nova znanstvena saznanja često ruše postojeća uvjerenja, što kod pojedinaca izaziva strah i otpor prema promjenama. Posebno su starije generacije sklone osjećaju nesigurnosti pred brzim tehnološkim napretkom, koji doživljavaju kao prijetnju gubitku kontrole.

 Naravno da svako ima pravo na svoje mišljenje i ljepota ovog našeg svijeta se sastoji upravo u tom diverzitetu. Svijet u kojem postoji samo jedno nametnuto i neupitno mišljenje je svijet bez ideja, sterilan svijet koji se odrekao prava da ide naprijed.

No, koliko god pravo na različitost mišljenja bilo temelj slobodnog društva, ono ne smije zamijeniti znanstvenu utemeljenost. Svijet u kojem prevladava dogma, lišen je ideja i sposobnosti za napredak. Paradigme nauke mijenjaju se argumentima, a ne proizvoljnim odbacivanjem. Takve promjene možemo vidjeti kroz istoriju, primjerice u modelima atoma, shvaćanju gravitacije, promjeni Centralne dogme molekularne biologije kada su otkrivena izuzeđa od nje kod RNK virusa ili revoluciji u biologiji kada su Gurdon i Yamanaka dokazali da se diferencirane stanice mogu reprogramirati u matične. Njihovo otkriće, nagrađeno Nobelovom nagradom, otvorilo je novo poglavlje u medicini, ali i izazvalo podijeljena mišljenja o etičnosti različitih tehnika poput kloniranja.

Bilo kako bilo, nauka se razvija, ona teče, argumentuje, istražuje i čudi se, dok svijest javnosti jedva da uspijeva dosegnuti podnožja ovog Olimpa.




Za razumijevanje nauke i onoga što se događa u ovoj zajednici potrebno je mnogo energije. Potrebno je mnogo čitanja objavljenih radova, knjiga i mnogo predznanja. Potrebno je uložiti mnogo vremena. I zaista, bavljenje naukom i interpretacijom naučnih rezultata je mukotrpno i iscrpljujuće. Bilo da je neko aktivni sudionik ili pasivni posmatrač koji želi znati više i razumjeti, da parafraziramo Marqueza, kakva se to čuda događaju s one strane rijeke, dok mi ovdje sjedimo kao magarci.

To sjedenje na onoj obali rijeke, na kojoj se ne događaju čudesa, obično stvara ljude sklone vjerovanju u po psihu opasne teorije zavjere, paranormalne pojave i stvara ljude sklone paranoji. Ljude koji, u isto vrijeme osjećaju strah od znanosti i tumače znanstvena otkrića kroz sočiva spekulacija. Nimalo kritičke i apsolutno jednostrane retorike  na račun GMO, istraživanja svemira, nekih medicinskih istraživanja i sl. te pseudoznanstvena istraživanja paranormalnih pojava i svega onoga što ima aromu već zaboravljene serije X-files, javnost dočeka sa većim oduševljenjem i pljeskom nego argumentovane tekstove, radove, grafikone i statistiku. Javnost je željna spekulacija, a ne činjenica.


Razumijevanje nauke zahtijeva predanost, vrijeme i trud, što mnogima djeluje prezahtjevno. Oni koji ne razumiju znanstvena postignuća često se okreću pseudonauci i teorijama zavjere, gdje pronalaze jednostavna, ali pogrešna objašnjenja svijeta. Ovo je plodno tlo za strah od GMO-a, cjepiva ili svemirskih istraživanja, jer senzacionalizam privlači više pažnje nego argumentirani naučni radovi.

Kako objašnjava Michael Shermer, ljudi su skloni tražiti obrasce i smisao u kaosu informacija koje ne mogu obraditi. Ponekad to rezultira krivim zaključcima ili stvaranjem zamišljenih shema koje nemaju uporište u stvarnosti. Takve spoznajne pogreške, zajedno s nepovjerenjem prema institucijama, doprinose širenju dezinformacija i mitova koji znanost prikazuju kao prijetnju.

No, nije samo naučna kompleksnost uzrok tog nepovjerenja. Nauka je, nažalost, sudjelovala i u razornim projektima poput atomske bombe, što je ostavilo dubok trag u kolektivnoj svijesti i potaknulo ljude da se okrenu pseudospiritualnim pokretima. Naučna zajednica je dovela do bombardovanja Japana i napalma u Vijetnamu. Upravo je Vijetnamski rat nekako označio prekretnicu u oduševljenju javnosti znanstvenim dostignućima i svijet, gladan duhovnosti, a sit suhoparnog racionalizma, se okrenuo  new–age pseudospiritualnim pokretima, gotovo odbacivši razum kao temelj nama dostupne spoznaje.

Svijet, željan mira, osudio je učešće nauke u stravičnim razaranjima i izgubio je vjeru u nju. Međutim, bilo je puno lakše okrenuti se spekulacijama i pseudoznanosti, nego aktivno učestvovati u stvaranju etičkih kodeksa koji bi uokvirili znanstvena israživanja i stvorili atmosferu povjerenja u znanost tj. onemogućili njenu zloupotrebu.

Stvaranje mitova o nauci nije ništa drugo nego čin moći, kojim se manipulira masama i produbljuje strah od promjena. Takav strah paralizira zajednicu i stvara plodno tlo za regresiju. Mediji i političari često koriste ove strahove kako bi stekli publicitet ili kontrolirali javnost, umjesto da potiču kritičko razmišljanje.

 

Sve ono što ljude plaši u nauci i što stvara neke oblike paranoje, ima jedan blaži negativan efekat na pojedinca, ali stravičan za zajednicu, koja zbog manipulativnog širenja polu-informacija strada od kolektivnog osjećaja nesigurnosti i straha. A kada imate bilo pojedinca koji je nasmrt uplašen, bilo zajednicu, možete biti prilično sigurni da ćete takve ljude moći voditi na kratkom povodcu.

 

Nismo jednom vidjeli čemu vodi stvaranje mitova. A mitovi i mitologije nisu ništa drugo nego pokušaj objašnjenja svijeta oko sebe na osnovu nedovoljno dokaza. Stvaranja mitova, bez obzira bili to mitovi o porijeklu jednog naroda i njegovoj ulozi na ovom svijetu, ili mitovi da je znanost potpisala pakt sa nekakvim Novim svjetskim poretkom kroz razvoj biotehnologije, nuklearne fizike, CERN-a, lijekova, jeste čin moći i spada u diskurs moći. Čin moći kojem je cilj stvoriti nemoć i pometnju.

Richard Feynman, ilustracija: Jelena Kalinić

Stvaranje mitova o nauci i stvaranje straha od nauke jeste temelj za stvaranje besperspektivnog društva. Strah od nauke nije ništa drugo do strah od napretka i promjene. Neki mediji i političari više nego često koriste ovaj iskonski strah da bi mogli manipulisati narodom ili prosto, da bi stekli publicitet.

Pogrešna percepcija nauke također odvlači ljude od shvatanja nauke i svijeta. Tako, senzacionalistički mediji mogu prikazivati nauku kao opasnu ili etički spornu (npr. GMO, vakcine, eksperimentalne tehnologije), što može dovesti do nepovjerenja, dok nepovjerenje prema institucijama, poput vlada i naučnih zajednica, može stvoriti prostor za širenje dezinformacija koje nauku prikazuju kao prijetnju.

Utišavanje glasa naučnika se raditi i time što ih se često prikazuje stereotipno kao čudake, osobe “u spektru” koji nisu za druženje i smotani su.

Pogrešna percepcija nauke često je oblikovana stereotipima – od znanstvenika prikazanih kao društveno neprilagođeni čudaci, do senzacionalističkog prikaza tehnologija kao prijetnji. No, istorija nas uči da su drevne civilizacije, bez znanstvenih objašnjenja, epidemije objašnjavale magijom i mitovima – dok znanost nije otkrila uzročnike bolesti. Danas, uprkos nevjerojatnim dostignućima, suočavamo se s manipulacijama koje javnost vraćaju u sličan svijet magije i mitova, stvarajući strah od napretka i ograničavajući ljudski potencijal.

Na kraju, treba imati na umu da znanost nije neprijatelj, već alat za bolje razumijevanje svijeta. Jedini istinski neprijatelj je strah – bilo od znanosti, bilo od promjena koje ona donosi. Samo otvorenost prema znanju i dijalogu može osigurati napredak pojedinca i društva u cjelini.

Nauka je, da još jednom parafraziramo Marqueza, pobijedila daljine dok moderni nasljednici magijsko – paranormalnih kružoka šire mitove da je, zahvaljujući nauci, ljudski rod dotakao dno egzistencije i tjeraju nas da se bojimo i svoje sjene i trenutka kada vodimo dijete ljekaru. I tom manipulacijom stvaraju nevidljive okove, a svijet vraćaju u kameno doba.