• Zelena tranzicija, iako promovirana kao put ka čistijoj planeti, često produbljuje nejednakosti jer teret ekoloških i socijalnih troškova pada na siromašnije zajednice, dok koristi ubiru bogatije zemlje i korporacije.

  • U Bosni i Hercegovini i regionu, eksploatacija prirodnih resursa bez adekvatne zaštite i nadzora dovodi do uništavanja okoliša, gubitka pitke vode i marginalizacije lokalnog stanovništva, dok obećani razvoj ostaje neispunjen.

Svima su puna usta zelene energetske tranzicije. Ima toliko konferencija o tome, samita, ali koji ne uključuju jedan bitan aspekt – pravednost. Da, jasno je kako je zelena tranzicija jako važan proces koji bi, teoretski trebao voditi čistijoj planeti i manjim emisijama ugljičnog dioksida koje su povezane sa klimatskim promjenama. No u stvarnosti, to znači čistiji samo za jednu grupu zemalja, dok se neke druge zemlje, njihovo stanovništvo i resursi trebaju žrtvovati. Pa kom opanci, kom obojci. A ponekom i kožne cipele sa debelim đonom. Za one koji ne razumiju dobro ovu narodnu mudrost jer jedva da su vidjeli opanke, a kamoli obojke  – opanci su obuća, a obojci komad platna koji se obmotavao oko stopala da opanak ne nažulja. Uglavnom ako imate samo opanke  – nažuljaće vas, a ako imate samo obojke, opet će vas nažuljati jer vas ne štite dobro i smrznućete se. To je i bit nepravedne energetske tranzicije – nikome nije dobro. Osim onima koji imaju za kožne cipele s debelim đonom.

Rimsko carstvo je kažnjenike slalo u rudnike cinabarita, jedne od ruda žive, da tamo polako isluže svoje živote i umru od trovanja. Inače ekstrakcija litijuma u Čileu u rudnicima pustinje Atacama je bila jedan o stubova moći Pinochetovog diktatorskog režima.

Zelena tranzicija ne smije biti izgovor za stavljanje siromašnih područja u ulogu „zona žrtvovanja”. U Bosni i Hercegovini, gdje samo 3,6% teritorije ima status zaštićenog prostora, postoji realna opasnost da ekološki i socijalni troškovi klimatske i digitalne preobrazbe opet padnu na leđa marginaliziranih zajednica. Mjesta pogođena nezaposlenošću, raseljavanjem i ograničenim pristupom resursima često su prva na udaru intenzivnog rudarenja, dok se koristi nerijetko slijevaju prema bogatijim državama i multinacionalnim kompanijama. Ovo je slučaj i sa Srbijom, gdje je zona Jadra žrtvovana zarad iskopavanja litijuma. Ova zona Jadra je geološki dio bazena litijuma koji se nalazi i u BiH, regiona prelijepe Majevice, koja je iduća na spisku žrtvovanja.

Grad Vareš je od Adriatic Metals dobio kikiriki i turistički voz u koji ne možete tek tako lako sjesti. Vlada je pristala na smiješne koncesije od kojih država nije dobila ništa. Ako se žrtvujemo, za šta je to tačno? Ulazak u EU? Šta je to što dobijamo za uzvrat za ovo arčenje resursa, ostavljanje bušotina, netransparentna istraživanja, odlagališta toksične jalovine koja mal-po-mal curi u podzemne vode? U iznos koncesija nije uračunato to da će stanovnici isharčenih područja morati kupovati vodu za sebe i stoku jer im njihova voda više neće biti pitka, i zdravstveno osiguranje za izloženost toksičnim tvarima, poput olova.

Za slučaj da nemate snage doći do kraja teksta, molim vas da skinete ovu brošuru od Ekoakcija i da nekad nađete vremena za nju.

rudarenje

Izvor fotografije: Ekoakcija

Obećanja prosperiteta i cvjetanja lokalnih zajednica svode se na bogaćenje lokalnih kauboja, pardon, ljudi na pozicijama. Lokalno stanovništvo nije baš zaposleno, infrastruktura i kapaciteti škola nisu poboljšani, kao ni domova zdravlja. Radi se o klasično kapitalističkom scenariju – korist od uništavanja prirode ima tek šaka onih bliže oltaru moći. O tome kakve koristi ima lokalna zajednica, svjedoče najbolje mali privatni rudnici uglja, koji ne doprinose razvoje zajednica, u kojima radnici rade teško, a koji imaju koncesiju za daleko manje uglja nego što ga stvarno eksploatiraju.

Pri svemu tome, ono što bi moglo zaštititi prirodne resurse BiH – provođenje plana o proglašenju zaštićenih područja (a neka od područja koja se pljačkaju su predviđena za zaštitu još iz doba Socijalističke Republike BiH i SFRJ) jednostavno se ne događa. Inače, do kraja 2022. godine zaštićena područja obuhvatala su 26,1% kopna Evropske unije, pri čemu je 18,6% teritorije bilo uključeno u mrežu Natura 2000, a dodatnih 7,5% pod drugim nacionalnim komplementarnim režimima zaštite. Strategija EU o biodiverzitetu do 2030. predviđa cilj zaštite najmanje 30% kopna do 2030. godine, uz osiguranje da sva zaštićena područja budu efikasno upravljana. Ponoviću, BiH ima tek oko 4% zaštićenih područja. Poređenja radi, Bugarska prednjači u EU sa 41,0% zaštićenog zemljišta, a slijede je Slovenija sa 40,5% i Poljska sa 39,6%. Nasuprot tome, Finska (13,4%), Irska (13,9%) i Belgija (14,7%) imaju najniže udjele, ali opet mnogo veće nego BiH. Hrvatska ima 38,2% zaštićenih područja od ukupne površine zemlje.

Drugi konkretan problem BiH jeste problem nepostojanja zakona o državnoj imovini i ova vrlo neugodna i štetna situacija dovodi do toga da se prirodni resursi (i to ne samo rudnici i ležišta ruda i uglja, nego i kamenolomi krečnjaka te ekstrakcija magnezijuma iz dolomita, pa zatim tu je i voda – prava na izgradnju MHE, kao i šume, koje su pod stalnim napadom gole sječe) rasprodaju, stavljaju pod degutantno niske koncesije. Trebao bi postojati moratorijum na raspolaganje i dodjeljivanje državne imovine dok se ne riješi situacija sa Zakonom o državnoj imovini.

Paradoks zelene tranzicije je jasan: za prelazak na obnovljive izvore energije i digitalnu infrastrukturu potrebni su litij, bor, nikl, kobalt i drugi minerali. Zlato se također vadi iz ruda (dio zlata je slobodan u prirodi ali se male količine nalaze u različitim rudama drugih resursa), a za dobijanje 10 grama zlata potrebno je preraditi tonu rude. Ovo se radi otapanjem zlata pomoću cijanida. Da, onog otrovnog jedinjenja i to može dovesti do kontaminacije ekosistema. Može doći do probijanja brana i bazena s jalovinom tako da cijanid iscuri, kao što se desilo u Španiji, Italiji i Rumuniji. Odlagališta jalovine generalno imaju dugoročan utjecaj na okoliš.

Za zelenu tranziciju je potreban i vrlo toksični kadmij za solarne panele. Litijum treba za baterije, gdje će se čuvati sva ta silna energija. No, dok je energija vjetra i sunca obnovljiva, dotle minerali potrebni za energetsku tranziciju, ali i digitalnu revoluciju nisu. Recikliranje metala  je obimom malo i rijetko, skupo je, kapitalističkim sistemima nedovoljno isplativo. Još neke kritične sirovine su nikl, cink, kobalt, olovo, a ne treba zaboraviti ni eksploataciju krečnjaka i magnezijuma.

Slogani o „čistom” rudarenju kriju stare obrasce nepravde — okolišne i zdravstvene posljedice ostaju koncentrisane u najslabije zaštićenim područjima, dok su dobici neujednačeno raspoređeni. Ono što nekome znači manje emisija i niži ugljični otisak, ili digitalni napredak, drugima donosi zagađene rijeke, toksična jalovišta, deforestaciju i gubitak biodiverziteta.

Osnovno pitanje koje moramo postaviti glasi: ko profitira i ko snosi rizik? Ako se sirovine vade i prerađuju u zemlji, uz ulaganja u istraživanje i preradu, moguće je stvarati vrijednost koja ostaje lokalno. Ali često se događa suprotno: metal se izvozi, koncesije su slabo plaćene, a obećana ulaganja u zajednicu izostanu. To nije samo ekonomski problem, to je reprodukcija kolonijalnih i neokolonijalnih obrazaca odnosa prema resursima.

Pravedna tranzicija mora biti opipljiva i proceduralna. Lokalnim zajednicama treba zajamčiti pravo na slobodan, prethodni i informisani pristanak prije početka radova. No, u stvarnosti ovi počeci radova, prije svega istraživanja, dešavaju se ispod radara, lokalna zajednica tek shvati da se nešto događa kada se pojavi teška mehanizacija. Projekte moraju pratiti transparentne, nezavisne i korupcijom nepoljuljive procjene utjecaja na okoliš i zdravlje. Ugovori o koncesijama moraju sadržavati ekološka jamstva, obvezne fondove za sanaciju i mehanizme za raspodjelu koristi koji se mogu provjeriti. No, dešavaju se uvjerenja akademske zajednice da će sve biti ekološki po najvećim standarima i da će zajednica prosperirati. Ekološke studije u nemalom broju slučajeva mogu biti greenwashovane i korumpirane.

Dodatno, lokalne koristi moraju biti stvarne: ulaganja u infrastrukturu, obrazovanje, zdravstvo i razvoj alternativnih ekonomija ne smiju ostati na papiru. Javne rasprave treba jasno oglašavati, a ne skrivati u dokumentima koje niko ne prouči; aktivno uključivanje stanovništva mora biti sine qua non svake velike odluke o eksploataciji. Zborovi stanovništva su jedna od metoda djelovanja.

Naučno utemeljeni strahovi zajednica nisu pretjerivanje. Ilegalno rudarenje, ilegalni kamenolomi i neodgovorno upravljanje otpadom i slaba kontrola štete često ostavljaju dugoročne posljedice na poljoprivredu, vodne resurse i staništa. Skriveni troškovi „zelenih” metala — od proizvodnje litijuma do odlaganja jalovine — ne nestaju zato što ih promovišemo kao ključne za dekarbonizaciju.

Možemo li zamisliti svijet bez rudarenja? U skoroj budućnosti — ne. Tehnologija kojom nastojimo spasiti klimu oslanja se na minerale. Ali možemo i moramo promijeniti način eksploatacije: rad na recikliranju metala, primjena obnovljive energije u rudarskim procesima, strože upravljanje jalovištima i ulaganje u lokalnu preradu predstavljaju realne korake prema smanjenju pritiska na ranjive zajednice. Potrebno je biti u pregovaračkoj poziciji sa korporacijama koja je takva da se mogu nametnuti uslovi ekstrakcije i prerade koji su bolji, manje štetni.

Nećemo još skoro moći da eksploatiramo rude na drugim planetama, vjerovatno nikad. Dakle, ostaje nam ova jedna Zemlja. Nažalost, za korporacije je recikliranje veći trošak, a na degrowth, odnosno po naški odrast, kao opciju „pokrij se koliko ti je jorgan dugačak” slabo ko misli i pristaje. Ljudi žive na kredit od generacija koje se nisu rodile i troše nasumično, i taj ekonomski rast usljed potrošnje nam se predstavlja kao progres. A šta ako rast ne znači uvijek i progres?

Koncesije su jedan od načina rješavanja pitanja ekstrakcije i eksploatacije. No koncesije za 2 marke po toni rude, su smiješne, žalosne, uvredljive. Čak su i afričke zemlje uvele veća plaćanja koncesija i otkupe. Ali su i učestvovale u donošenju odluka i procjenama.

Kongo, afrička država u kojoj traje građanski rat (dobrim dijelom i zbog rude koltran) uspjela se izboriti da državna kompanija ima u svakom rudarskom projektu udjel od 20%. Kod nas političari uspiju dobiti tih nekoliko maraka po toni rude i stotinjak radnih mjesta, i to je onda ‘uspjeh’.

Ako vaše domaće kompanije i istraživački centri ne rade paralelna istraživanja, onda niste ni u stanju pregovarati o cijeni po toni.

I nije ovo priča protiv zelene tranzicije – zeleni vodik, solarni paneli, posebno postavljeni strateški, recimo na industrijske zone, umjesto da se radi gola sječa šume da bi se postavili, ekstrakcija kritičnih sirovina pod uslovima koje mogu diktirati zajednice – to je ono što treba biti imperativ. No ne smije se zaboraviti ni problem rudarenja uglja, što nije nikako kompatibilno sa zelenom agendom, a također je problematično s aspekta okoliša i niskih vrijednosti koncesija.

Dekarbonizacija u režiji neoliberalizma nije i nikad neće biti pravedna. 

Na kraju treba vidjeti i jesu li koncesije taj optimalni oblik davanja prava na eksploataciju. Nekada se borilo za to da sredstva proizvodnje budu u rukama radničke klase, a danas, kako radničke klase nemamo baš, uglavnom imamo klasu administracije i konsultanata, to moramo govoriti o vraćanju sredstava proizvodnje i resursa u ruke građana.

Pri svemu tome oni koji eskploatiraju područja, žele kreirati razdor između ekoaktivista, često lokalaca kojima su čista voda, tlo i zrak preduslovi za stočarstvo i poljoprivredu, poput ljudi s područja Ozrena, Majevice, Mrkonjić Grada i Šipova, te Čelića, koji ovisi o proizvodnji jagode, i rudara. A i jedna i druga strana je u ovoj priči obespravljena i ugrožena.

Na kraju, riječ je o moći i odgovornosti. Hoće li profit ostati jedini kriterij ili ćemo zahtijevati društvenu pravdu i odgovornost? Među izazovima su klasni odnosi, naslijeđe kolonijalizma i potreba za pravednijim gospodarenjem resursima. Ako zelena tranzicija zanemari ove aspekte, riskiramo da stvorimo novi oblik nepravde umjesto istinske održivosti.

Potrebne su konkretne politike: ugovori o koncesijama moraju uključivati obavezne fondove za sanaciju, kvote lokalnog zapošljavanja i obaveze transfera tehnologije. Potrebni su ekološki bonusi, obavezne revizije finansijskih tokova i stroge klauzule koje sprječavaju izbjegavanje poreza i osiguravaju reinvestiranje prihoda u lokalni razvoj. Multinacionalne kompanije i kupci sirovina moraju snositi pravnu i finansijsku odgovornost za štete koje prouzroče. Civilno društvo, nezavisni mediji i lokalne vlasti moraju imati sredstva i pristup za nadzor provedbe i transparentno informiranje javnosti. Mehanizmi pravne pomoći i nezavisni monitoring trebaju omogućiti zajednicama da zahtijevaju odgovornost. Bez toga, glasovi ljudi koji žive uz nalazišta neće biti prioritet. Pravedna tranzicija zahtijeva hitnu politiku i solidarno djelovanje svih odmah sada.

Napomena: naslovna ilustracija je kreirana pomoću GAI.