Istraživanje nakupina zubnog kamenca nađenog na zubima osoba sahranjenih na groblju uz jedan ženski samostan u mjestu Dalheim (Luksemburg) malo mijenja predodžbu da su se slikanjem minijatura i iluminacija za srednjovjekovne knjige i spise bavili isključivo muškarci. U časopisu Science Advances je objavljen nedavno rad pod naslovom “Medieval women’s early involvement in manuscript production suggested by lapis lazuli identification in dental calculus“ u kojem ima temelja za tvrdnju da su i žene bile vješti iluminatori i slikarke minijatura u knjigama.
 
Zubni kamenac je nimalo estetski poželjna tvorevina koja nastaje usljed taloženja mineralnih soli oko zuba. To su tvrde naslage u području spoja zuba i zubnog mesa, uglavnom sastavljen od anorganskih soli koje sadrže kalcijum i fosfate. Neko je skloniji stvaranju kamenca i pljuvačka tih ljudi je bogatija mineralnim solima tako da stvaranje kamenca zapravo ne mora biti znak loše zubne higijene. 
 
Ovdje, prije nego što krenem na priču o srednjovjekovnom kamencu, skrenula bih pažnju na to da kamenac baš i ne možete skinuti sami i da trebate ići na skidanje kamenca kod zubara, onoliko često koliko vam zubar preporuči. 

Karijes nije jedini problem zuba, a mnogo ljudi misli da, ako nemaju karijes, više ništa nije problem. Zapravo čak znam ljude koji ne shvataju da imaju problem, ne shvataju da to oko zuba nije prirodno i nije dobro za njih te da je jako ružno. Također, slušala sam i teorije kako je to “zdravo” jer “štiti zub”. Kamenac je prvi stadij prema paradentozi. Manite se alternativnih receptura pranja zuba mljevenom korom oraha i lipovim čajem! Dakle, ne slušajte promotore alternativne medicine i stomatologije, nego idite zubaru i pustite da vam skinu kamenac ultrazvukom – procedura nije neugodna.
 
Vratimo se na početak. U zubni kamenac se može svašta nešto ugraditi, pa čak i minerali iz vanjske sredine, ako ih unosimo u velikoj količini. I upravo to se desilo jednoj od opatica čije su zubne naslage naučnici proučavali. Kamenac oko zuba ove žene je bio plav, i to zbog taloženja minerala koji je u to doba korišten kao pigment ultramarin – lapis lazuli. Prije toga je analiza potvrdila da se zaista radi o ostacima osobe ženskog spola. 
 
Analiza zubnog kamenca ostatak B78 sa lokaliteta samostana u Dalheimu, izvor: Science Advances
 
 
Lapis lazuli je poludragi kamen, izuzetno vrijedan mineral i koristio se ne samo kao pigment, nego i za nakit. Nema ga baš na puno mjesta i najpoznatiji depoziti lapisa su oni u području Afganistana. Upravo on čini plave elemente na Tutankamonovoj maski. Iz svega ovoga da se zaljučiti da je ovaj pigment bio izuzetno skup i da je njegova upotreba bila ograničena. 
 
Da bi se od lapis lazulija napravio pigment, on se prvo morao usitniti u prašak, pa bi se taj prah miješao sa pogodnim vezivnim sredstvima i koristio kao boja. Međutim, u radu sa ovim pigmentom, sigurno su oni koji su dosta vremena provodili u spravljanju boja i oslikavanju, morali i udisati ovaj prah. 

Još vjerovatniji scenario jeste da su iluminatori znali liznuti vrh četkice, kako bi ga zašiljili da bi mogli izvući pravilniju crtu. Ovo je i najvjerovatniji scenario, sudeći po mjestu gdje je kamenac nastao (pogledati sliku gore – sredina donje vilice). Ova žena je živjela prije 800-1000 godina.
 
Treći scenario je da se pigment mogao unijeti putem ljubljenja slika – sakralnih motiva, što je česta praksa, ali onda raspored plavog kamenca ne bi bio tako poentiran, nego ravnomjenriji, kao i kod scenarija udisanja praha. 
 
Dakle sve ovo ide u prilog tezi da su i žene radile na oslikavanju ovih knjiga. Da li se možda pitate kako znamo da je ova opatica bila vješta u tome, kako sam napisala na početku ovog teksta? Pa jednostavno – ako je imala pristup ovako skupom pigmentu, sigurno jeste, jer neko ko je manje vješt ne bi imao dozvolu da se rasipa sa takvom skupocjenošću. 
 
Već se zna za neke žene-opatice koje su se bavile ovim poslom, poput Ende, koja je živjela u Španiji u 10.-tom vijeku, poznate po oslikavanju spisa Gerona Beatus. Međutim, knige iz samostana u Dalheimu i podaci o tome ko ih je oslikavao i prepisivao, izgorjele su u jednom požaru te nemamo izravne dokaze o tome čime su se bavile opatice ovog samostana.

 
“Strašni sud”, iz Gerona Beatus, slikala Ende
 
 
Do sada se zna za oko 4000 knjiga iz perioda od 13. do 16. vijeka koje su oslikale žene, njih oko 400, iz 48 samostana. Međutim, raniji period srednjeg vijeka je malo opskuran i podaci su nejasni te se malo zna o ženskom učešću u oslikavanju ovih knjiga.