Ako danas pitate roditelje ili nastavnike, mnogi će reći isto: čini se da je autizam „posvuda” i da je došlo do porasta autizma. Statistike to na prvi pogled potvrđuju — prije dvadesetak godina govorilo se o jednom djetetu na 150, a danas o približno jednom na 30.
Ali ključna dilema glasi: da li se autizam zaista dramatično povećava — ili smo ga tek naučili prepoznati? Ovo je vrlo bitno u kontekstu nepovjerenja u vakcine jer se ponavlja godinama priča da se broj osoba sa poremećajima iz autizma povećava, statistike o bolju autističnih osoba se loše interpretiraju, spinuju i njima se manipuliše.

Dijagnoza je postala šira i, istovremeno, preciznija

Jedan od najvažnijih razloga leži u promjeni samog pojma autizma. Nekada su se dijagnosticirali samo teži oblici. Danas govorimo o spektru — koji uključuje i blaže forme, poput nekadašnjeg Aspergerovog sindroma. Ko je od vas gledao film sa Tomom Cruisom i Dustinom Hoffmanom „Kišni čovjek” (Rain man)? Ako niste, a među mlađim generacija postoji tendencija da ne gledaju filmske klasike, obavezno pogledajte, a ako jeste gledali davno, podsjetite se. E to je bila nekadašnja slika autizma – ljudi sa repetitivnim ponašanjima koji u stresnim situacijama isključuju od okoline, ili napadaju, imaju napade. Ali nije svaki slučaj autizma isti niti ovako drastičan.

Studije pokazuju da veliki dio rasta dolazi upravo iz uključivanja blažih slučajeva i promjena dijagnostičkih kriterija. Drugim riječima: ljudi koji bi prije 30 godina bili „neobični” ili „introvertni”, danas dobijaju medicinsku oznaku.

Također, nekad su dijagnoze bile pogrešne. neke osobe s autizmom su proglašavane epileptičim, mentalno retardiranim, shizofrenim, psihotičnim. avane su im pogrešne terapije i ti lijekovi i prakse, uključujući i zatvaranje, boravke u psihijatrijskim ustanovama, dosta su ovih osoba oštetili psihički, Ono što se moglo tretirati i ublažiti postajalo je gore.

Više znanja znači i više prepoznatih slučajeva

Roditelji, nastavnici i pedijatri danas znaju mnogo više o ranim znakovima autizma nego ranije. Postoje standardizirani testovi, screening programi i smjernice.

Zbog toga se djeca dijagnosticiraju ranije i češće. CDC i druge institucije naglašavaju da je upravo bolje prepoznavanje glavni pokretač rasta statistike, a ne nužno stvarno povećanje broja slučajeva. načini na koje dijete reaguje na okolinu, gleda osobu koja joj se obraća, kako sluča, da li uzvraća izraze naklonosti (recimo osmjeh) – sve to su neki rani znaci razvoja djeteta.

Postoje indikacije da se u ruralnim sredinama dijagnostikuje manje, nego u urbanim, razvijenim sredinama. Jedinim dijelom to može biti zbog toga što su djeca u majčinom utrobi tu manje izložena zagaenju, a a drugi je da prosto ima manje mogućnosti za dijagonosticiranje i autizam ostaje prikriven samo kao čudno ponašanje.

Kako navodi Johns Hopkins Bloomberg school of public Health, bilo je mnogo vrlo uspješnih javnozdravstvenih programa koji su povećali skrining tokom sistematskih pregleda djece u dobi od 18 do 24 mjeseca kako bi se uočili znakovi autizma. Roditelji, staratelji i članovi zajednice također su svjesniji simptoma, a autizam je sve prihvaćeniji u društvu. Ljudi se manje boje potražiti pomoć i znaju kome se obratiti kada imaju zabrinutosti.

To je kao da uključite jače svjetlo u prostoriji — ne znači da ima više stvari, nego da ih sada bolje vidite.

„Prelijevanje” dijagnoza iz drugih kategorija

U prošlosti su mnoga djeca bila svrstana u druge dijagnostičke kategorije, poput intelektualnih teškoća ili poremećaja ponašanja.

Danas se dio tih slučajeva „prelijeva” u dijagnozu autizma — fenomen poznat kao diagnostic substitution. Ovo se događalo jer prosto nije bilo boljih dijagnostičkih sredstava  nego su djeca, i odrasle osobe s autizmom bile strpavane u već poznate koševe. I davane im pogrešne, ponekad i opasne, uznemirujuće terapije koje su na njih djelovale traumatično i pogoršavale situaciju.

To ne znači da je autizam nov, nego da se drugačije imenuje. No danas postoji problem u razlikovanju ADHD i poremećaja iz spektra autizma, dakle problme prelijevanja dijagnoza, pogrešnih ili preklapajućih dijagnoza nije potpuno uklonjen.

Društveni faktor: manje stigme, više testiranja

Nekada je dijagnoza bila stigmatizirajuća i često se izbjegavala. Danas roditelji aktivno traže procjene jer dijagnoza omogućava podršku, terapije i prava u obrazovanju. Rano prepoznavanje i intervencija daju mnogo bolje ishode, bolju socijaliziranost i sve drugo – bolje.

Takođe, sve više grupa koje su ranije bile zanemarene — djevojčice, manjine, odrasli — sada ulaze u statistiku. Drugim riječima: baza podataka se proširila. No, čak i danas autizam kod djevojčica je malo slabije prepoznat. Odnosno curice, djevojke i žene imaju drugačije simptome – kod njih je više senzornih problema, a manje problema u komunikaciji te također ima više internalizacije simptoma.

Dječaci s autizmom mogu imati izraženije poteškoće kada se od njih traži da sjede mirno. češće se vrpolje, ispoljavaju agresivnost ili probleme u ponašanju. Djevojčice češće reagiraju na autizam interno, razvijajući anksioznost ili depresiju. Njihova reakcija može izgledati kao stidljivost, što je društveno prihvatljiva norma za djevojčice. Vidimo kako se autizam često prilagoava onome što se smatra da je rodno prihvatljivo ponašanje.

Postoji li ipak „stvarni” rast?

Ovdje nauka postaje oprezna. Većina stručnjaka smatra da najveći dio porasta dolazi iz faktora prepoznavanja.

Ipak, ne isključuje se da postoji i manji stvarni porast, povezan s faktorima poput:

  • starije dobi roditelja

  • komplikacija u trudnoći i porodu

  • infekcije u trudnoći – pogotovo one koje podižu temperaturu, a u koje spada i gripa i COVID-19.

  • izloženosti zagađenju, naročito je problem zagađenje zraka i izloženost in utero, dakle izloženost ploda u toku trudnoće.

  • postoji povezanost s konzumacijom nekih supstanci, posebno kanabis kod očeva. Kanabis izaziva epigenetičke promjene u spermijima. Također upotreba duhana kod majki je povezana s autizmom kod djece.

Jedna studija iz 2025. imala je sljedeći zaključak: upotreba kanabisa kod majke i oca nije povezana sa simptomima autizma kod djece, iako je upotreba prije začeća povezana sa simptomima autizma tokom djetinjstva. Nasuprot tome, kontinuirana upotreba duhana kod majke tokom trudnoće bila je povezana sa simptomima autizma, dok kod oca nije, što upućuje na moguće intrauterino programiranje, a ne na porodične faktore.

Ali nijedan pojedinačni uzrok ne objašnjava nagli rast — a posebno ne teorije zavjere. Naučni konsenzus jasno odbacuje, primjerice, vezu između vakcina i autizma.

Genetika: autizam nije nova pojava

Važno je naglasiti: autizam je u velikoj mjeri genetički uslovljen (60–90%). određene delecije na hromosomima, Rettov sindrom, sindrom fragilnog X, određene kombinacije genskih varijanti – sve ima utjecaja. I kada kažemo da je genetički uslovljne – to ne znači da je nasljedan. Ovo treba naglasiti i zbog toga što često samim roditeljima nije jasno kako… odnosno roditelji nemaju autizma. Naime, može doći do promjena u rekombinaciji gena, de novo mutacija te epigenetičkih promjena. Bitno je jer „genetički” ne znači da su roditelji „krivi”.

To znači da nije „nastao” u modernom dobu — već je oduvijek postojao, samo bez imena i razumijevanja koje danas imamo.

Zaključak: rast brojeva — ili rast svijesti?

Ideja da vakcine uzrokuju autizam potiče iz rada objavljenog 1998. godine, ali je taj rad kasnije povučen zbog ozbiljnih naučnih nepravilnosti, metodoloških grešaka i sukoba interesa autora. Velike studije koje su obuhvatile stotine hiljada djece u različitim zemljama nisu pronašle nikakvu vezu između vakcina, uključujući MMR vakcinu, i autizma. Autizma ima i kod nevakcinisane djece.

Danas se smatra da je porast dijagnoza autizma uglavnom povezan s boljim prepoznavanjem poremećaja, širim dijagnostičkim kriterijima i većom sviješću među roditeljima i ljekarima. Autizam se javlja i kod nevakcinisane djece, što dodatno pokazuje da vakcine nisu njegov uzrok.

Osjećaj da autizam „eksplodira” više govori o nama nego o samom poremećaju. Živimo u vremenu kada:

  • bolje razumijemo razvoj mozga

  • ranije testiramo djecu

  • manje stigmatiziramo različitost

Zato brojke rastu — jer smo napokon počeli brojati.

Možda je pravo pitanje ne „zašto ima više autizma”, nego: zašto smo ga toliko dugo propuštali vidjeti?

Reference:

  1. Rice CE, Rosanoff M, Dawson G, Durkin MS, Croen LA, Singer A, Yeargin-Allsopp M. Evaluating Changes in the Prevalence of the Autism Spectrum Disorders (ASDs). Public Health Rev. 2012;34(2):1-22. doi: 10.1007/BF03391685. PMID: 26236074; PMCID: PMC4520794.
  2. King M, Bearman P. Diagnostic change and the increased prevalence of autism. Int J Epidemiol. 2009 Oct;38(5):1224-34. doi: 10.1093/ije/dyp261. Epub 2009 Sep 7. PMID: 19737791; PMCID: PMC2800781.
  3. Autism rates: Why are they rising? Reuters
  4. Is There an Autism Epidemic? Johns Hopkins Bloomberg School of Public Health
  5. Schrott R, Acharya K, Itchon-Ramos N, Hawkey AB, Pippen E, Mitchell JT, Kollins SH, Levin ED, Murphy SK. Cannabis use is associated with potentially heritable widespread changes in autism candidate gene DLGAP2 DNA methylation in sperm. Epigenetics. 2020 Jan-Feb;15(1-2):161-173. doi: 10.1080/15592294.2019.1656158. Epub 2019 Aug 26. PMID: 31451081; PMCID: PMC6961656.
  6. Cajachagua-Torres KN, Boer OD, Louwerse A, Ghassabian A, Reiss IKM, Jaddoe VWV, El Marroun H. The association of preconception and prenatal cannabis and tobacco exposure with autism symptoms in offspring: A population-based longitudinal study. Neurotoxicol Teratol. 2025 Nov-Dec;112:107561. doi: 10.1016/j.ntt.2025.107561. Epub 2025 Sep 26. PMID: 41016606.