Da li je COVID-19 uzrokovan virusom: slika virus SARS-CoV-2, Credit: AFP/NIH
Koliko god se pretvarala da ne vidim, ne mogu da, a ne vidim kako se po društvenim mrežama i putem aplikacija kao Viber i WhatsApp dijele “obavijesti” da se u slučaju SARS-CoV-2 ne radi o virusu nego o bakterijskoj infekciji, jer se oboljelima daju antibiotici.
Ova teza je pseudonaučna na više nivoa. Dakle, kako znamo da SARS-CoV-2 nije bakterija nego virus, kako se bakterije razlikuju od virusa i da li je opasnije da se radi o virusima ili bakteriji? Zašto i da li ljekari koriste antibiotike u liječenju bolesnika oboljelih od COVID-19?
Dakle, čest uzrok bolesti su infekcije izazvane bakterijama ili one izazvane virusima. Postoje i bolesti, poput malarije, trihomonijaze, lišmanijaze i drugih koje su uzrokovane protozoama, te bolesti uzrokovane različitim višestaničnim parazitima. Postoje i bolesti izazvane rikecijama te one izazvane gljivicama.
Primjeri bakterijskih bolesti su tuberkuloza, difterija, tifus, veliki kašalj, sifilis, gonoreja, različite pneumokokne upale, a primjeri virusnih bolesti su gripa, rubeola, zaušnjaci, dječija paraliza, morbili.
Virusi su infektivne čestice koje nisu sposobne za samostalan život, nego svoj genetički materijal moraju ubaciti u neku stanicu, kidnapovati njene sisteme stvaranja proteina kako bi ta stanica počela stvarati bakterijske proteine i druge komponente. Virusi nisu stanice/ćelije – to su acelularni entiteti, na granici živog i neživog. Ko želi da pročita više o tome, može otići na ovaj link.
Međutim, bakterije jesu stanice i mogu živjeti samostalno, bez oslanjanja na druge. One inficiraju organizme, ali im parazitiranje u drugom organizmu nije potrebno da bi se mogle dijeliti – jednostavno, u organizmu se dijele, uzimaju potrebne sirovine za rast, a često ispuštaju toksine, koji su, zapravo, često ono što šteti inficiranom organizmu.
Virusi ulaze u stanice, a bakterije ne. Bakterije ćemo naći u tkivima, ali one ne ulaze u stanice, niti postoji mehanizam kojim bi to mogle, izuzev kada ih stanice inficiranog organizma fagocitiraju (“pojedu”) ali tada se bakterija u tim stanicama razlaže pod dejstvom odgovarajućih litičkih enzima.
Kako bismo dokazali da je neka bolest povezana s određenim uzročnikom, služimo se davno formulisanim Kochovim postulatima, ali i mnogo modernijim, preciznijim, Bradford Hill kriterijumom. Zapravo Bradford Hill kriterijum se danas koristi mnogo češće. Ako neko kaže kako nikad nije dokazana veza između virusa SARS-CoV-2 i COVID-19 Kochovim postulatima (kao što se nekad tvrdi u dezinformativnim porukama), recite mu da li je možda onda veza dokazana Bradford Hill kriterijumom. Ako je osoba zbunjena, onda znači da veze nema s onim što govori, da lupa napamet, da je agendaš/agendašica kojem je rečeno da dijeli statuse i ponavlja kao papagaj nešto o čemu nema pojma.
Dakle, dolazimo do bitnog. Prvo je – zašto bi hiljade i hiljade mikrobiologa, infektologa, virusologa, epidemiologa skrivalo od nas da se radi o bakteriji, a ne o virusu? Bolest je bolest, a ljekari dobro znaju da je jednako teško liječiti i virusne i bakterijske bolesti. Bakterijske bolesti nisu nimalo lekše, eto jer imamo antibiotike. Neke bakterijske infekcije su izuzetno uporne i teško se liječe. Pitajte nekog ko je imao Escherichia coli. Od bakterijskih infekcija se također umire.
Da li je COVID-19 uzrokovan virusom? Dakle, kako to naučnici znaju da je nešto virus, a ne bakterija?
Bakterije možemo uzgojiti na hranljivoj neživoj podlozi, recimo od agara. To umije svaki student medicine ili biologije. Alatom zvanim eza nanesemo bakterije na hranljivu podlogu i onda ih pustimo da se razmnožavaju formiraju kolonije. Ne trebamo žive stanice – samo agar i jednu vrstu “bujona”, iz kojeg bakterije crpe hranljive supostance.
Da bismo uzgojili virus, bile bi nam potrebne žive stanice. Zato, za uzgoj virusa za vakcine moramo imati neku staničnu kulturu. Postoje različite stanične kulture koje se koriste u istraživanjima i kao podloga za viruse: HeLa, Vero, MRC-5, WI-38 te niz drugih staničnih linija, humanih ili od životinja. Za biljne viruse također postoje stanične linije.
 |
Postoji “test virusne kulture” i u mikrobiologiji je test kojim razlikujemo da li je nešto bakterija ili virus. Zašto neko misli da se nikad niko u nauci nije zapitao da li je uzročnik neke bolesti virus ili bakterija i pokušao eliminirati jednu od hipoteza o uzroku neke bolesti? To je standardna procedura i mikrobiologija jasno definiše stvar – ako se nešto množi na podlozi koja nema stanica, recimo na agar podlozi, onda je u pitanju bakterija. Ako moramo inficirati žive stanice da bi se nešto množilo – onda je virus.
Virus SARS-CoV-2 je izoliran i nećete vjerovati – moguće ga je uzgajati samo na staničnim linijama.
Zatim, tu je i sekvencioniranje genoma uzročnika COVID-19. Sekvencionirana je samo RNK, jer pogodite šta? – ovo je virus koji ima samo RNK kao genetičku šifru. Bakterije imaju i RNK i DNK, a virusi imaju ili samo DNK ili samo RNK. Nije pronađena nikakva DNK uzročnika i sasvim smo sigurni da je riječ o virusu. Nema nedoumica.
Sekvencioniranje genoma je pokazalo veliku sličnost sa virusima SARS i MERS. I ne samo to – elekromikrografske slike su pokazale da je riječ o virusu. Oblik, izgled i veličina patogena su bili konzistentni s pretpostavkom da je riječ o virusu. Ovaj virus ima šiljke koji čine “koronu” kao i drugi, srodni koronavirusi, a njegova veličina od 120nm nikako ne može biti veličina bakterije. Prosječna veličina bakterija, u ovisnosti o vrsti, varira od 0.2 do 2 mikrometra. Da se ne mučite, pretvoriću vam jedinice: 120 nm je 0.12 mikrometara. Virusi su daleko manji od bakterija, isto kao što su bakterije manje od eukariotskih stanica (šta su eukarioti, a šta prokarioti provjerite ovdje).
Dakle, sad smo se na više različitih načina uvjerili kako je zaista riječ o virusu, a ne bakteriji. Zašto onda doktori pacijentima oboljelim od SARS-CoV-2 daju antibiotike?
Kada se razbolimo, ne znači da smo se razboljeli od jedne bolesti. Ponekad, kada imunitet oslabi, bakterije koje imamo u sebi, oportunističke bakterije, mogu izazvati upalu. Ili, možemo dobiti još jednu, ali bakterijsku infekciju – to su tzv. sekundarne infekcije. Dešava se i da osoba godinama ima blagu upalu posljedicu infekcije bakterijama, za koju ne zna, osjeća da je malo loše, ali ta infekcija nikada nije dokazana, pa onda na tu infekciju koja već šteti potiho organizmu, dođe i virusna infekcija. To uopšte nije rijetkost.
Recimo, osobe sa hripavcem (pertusis) od simptoma imaju uglavnom uporni, dugotrajni kašalj, ali nemaju neke prateće simptome, poput povišene tjelesne temperature. Često misle da im je kašalj od pušenja. Zato se često prisustvo Bordetelle pertussis, uzročnika hripavca, ne dokaže – jednostavno, osoba se ne žali puno. Zamislite da neko inficiran B. pertussis, dobije i virusnu infekciju.
Zato ljekari odlučuju da tretiraju potencijalnu bakterijsku infekciju antibioticima dok paralelno daju suportivnu njegu (infuzija, ali i mehanička ventilacija u nekim slučajevima) kao tretman za virusnu infekciju.
Ponekad ljekari olako prepisuju antibiotike, ako im neko dođe s kašljem ili s nekom infekcijom – umjesto da se radi nalaz, dokazuje uzrok upale, da li je virusna ili bakterijska, ako je bakterijska, koja bakterija, oni prepisuju neki jaki antibiotik širokog spektra. Ovo nije dobro, i doprinosi problemu rezistencije na antibiotike.
Međutim u hitnim situacijama, kada par sati ili dana znači mnogo za terapiju, nema se vremena dokazivati koja je bakterija u pitanju. Kod nekih bolesti izazvanih bakterijama, dokazivanje nije jednostavno, a proces traje. Upravo se spomenuta B. pertussis teško dokazuje.
Zato ljekari odmah pacijentu daju antibiotike, da saniraju potencijalnu bakterijsku infekciju ili spriječe bujanje već postojećih bakterija koje je imuni sistem osobe do virusne infekcije kontrolisao. Jednostavno, imuni sistem ima fokus na borbu s virusom i ne može se boriti na dva fronta.
Naravno da je ovo mač s dvije oštrice: ljekari na jednoj strani, davanjem antibitika bez dokazivanja bakterija rizikuju antibiotsku rezistenciju, a sa druge rizikuju da im pacijent podlegne od paralelne virusne i bakterijske infekcije, od kojih su na jednu mogli djelovati.
Postoji još jedna strana priče – neki antibiotici moduliraju imuni odgovor tako što suzbijaju upalnu reakciju. Ovo ne znači da su ti antibiotici ujedino i antivirotici – ne zaboravimo, antibioticima možemo ubijati samo bakterije, ali ne i viruse. Međutim, neke klase antibiotika mogu ublažiti upalnu reakciju, koja pogubno djeluje na pacijenta i tako pomoći u borbi s virusom. O imunomodulaciji preko antibitioka imate dosta toga napisano, pored linka gore, a dobro mjesto za više informacija je ovaj link.
Dakle, davanje antibiotika pacijentima koji imaju virusnu infekciju – recimo gripu ili COVID-19 nije bezveze i napamet. To je vaganje između onoga šta je najveća dobrobit za pacijenta. Ovdje je davanje antibiotika veća korist nego šteta, iako se radi o virusnom oboljenju. Niko ne daje antibiotike pacijentima s COVID-19 eto zato što se krije da je bolest, ustvari bakterijska, nego zato što se organizmu pacijenta omogućava da se bori sa potencijalnom sekundarnom infekcijom i da se ublaži burna upalna reakcija, koja je vrlo često uzrok fatalnog ishoda.
Negdje piše i da je uzročnik COVID-19 bakerija jer kako bi onda antibakterijski gelovi djelovali… ova teza je smiješna i oni koji ovo šire su spavali na časovima biologije i hemije. Antibakterijski gelovi sadrže alkohol, a on razara envelopu (“omotač”) virusa i tako ga razgrađuje. Na isti način djeluje i sapunica. O tome sam više pisala ovdje. Sapun i alkohol razdvajaju, otapaju molekule masti, koje grade omotač virusa i tako se virus raspada.
ZAKLJUČAK: tekstovi, poruke, statusi i videi koji tvrde da je SARS-CoV-2 ustvari bakterija su dezinformacije i lažne vijesti.
Da li je COVID-19 uzrokovan virusom
