DNK nije proročanstvo: šta mi pet gena i analiza AthletICode testa govore o tijelu koje imam?

Priznajem, prema genetičkim testovima za sport imam zdravu dozu skepticizma. Posljednjih godina tržište je preplavljeno analizama koje obećavaju da će iz nekoliko ćelija s unutrašnje strane obraza otkriti jeste li rođeni za maraton, sprint ili teretanu. Nauka je, međutim, mnogo opreznija. Nijedan gen ne određuje hoćemo li biti vrhunski sportista, baš kao što nijedan trening ne može promijeniti gene koje smo naslijedili. Ovdje uvijek pričamo o onoj čuvenoj krilatici iz engleskoj jezika, nature vs. nurture, odnosno priroda ili odgoj, geni ili okolišni faktori.

Upravo zato mi je bilo zanimljivo pročitati vlastiti genetički izvještaj. On ne obećava čuda niti postavlja dijagnoze. Niti jedan test ne daje profil ličnosti i sposobnosti, nego daje mogućnosti koje su mogu izraziti jače ili čak ostati skrivene usljed faktora okoliša. To je ista ona stvar kao sa dugovječnošću – neko može imati gene koji mu daju predispoziciju za dugovječnost, ali usljed faktora okoliša poput pušenja ili uzimanja alkohola osoba može dobiti rak pluća ili cirozu i umrijeti ranije nego što bi joj to sami geni predisponirali optimalno. Ili može poginuti u nesreći ili ratu. Dakle umjesto proročanstva, test koji sam ja koristila ljubaznošću Verlab Instituta u Sarajevu (zove se AthletICode, ako nekoga zanima) analizira pet genetičkih polimorfizama – prirodnih varijacija u DNK koje su u naučnoj literaturi povezane s mišićnom funkcijom, vezivnim tkivom, metabolizmom i regulacijom apetita.

Voljela bih da ovdje nešto razjasnimo, jednom za svagda. Nekad čujete kako neko kaže imam taj i taj gen koji… Recimo BRCA gen za rak. Ovo je pogrešno. Svi mi imamo iste gene, ali možemo imati varijacije gena (to se stručno zovu aleli). Govorimo i o polimorfizmima, odnosno, mjestima u genomu gdje postoji uobičajena genetička varijacija među ljudima. Nije BRCA gen koji izaziva rak, nego neke njegove varijante mogu povećati rizik od raka. Tako je i sa ovim sportskim genima za mišiće: svi ih imamo ali varijacije određuju konačnu reakciju.

Inače ovi geni koje imamo dolaze u parovima, na parovima hromosoma, a jedan dobijamo od mame, drugi od oca. Kada na izvještaju piše da je neko heterozigot, to znači da ima dvije različite te varijante, a kada piše homozigot, znači da su varijante iste.

Geni koji određuju način, a ne granice

Jedna od stvari koju ovaj test analizira jeste kapacitet performansi. Ovo predstavlja skup bioloških karakteristika koje određuju potencijal organizma za razvoj snage, brzine, eksplozivnosti i izdržljivosti. Ovaj segment obuhvata funkcionalnost mišićnog sistema i efikasnost kardiovaskularnog odgovora, koji zajedno utječu na sposobnost izvođenja različitih tipova fizičkih aktivnosti. Inače, objašnjenja analiziranih osobina i gena dobijete u prilično opširnom izvještaju.

Prvi analizirani gen je ACE, poznat po ulozi u regulaciji krvnog pritiska i protoka krvi kroz mišiće. U sportu se često povezuje s odnosom snage i izdržljivosti.

Moj genotip je ID, heterozigotna kombinacija koja sugeriše nešto prilično umjereno: organizam se dobro prilagođava i aerobnim i anaerobnim naporima. Drugim riječima, nisam genetički specijalista nego generalista.

U mom izvještaju konkretno piše: „heterozigotni genotip koji pruža ravnotežu između izdržljivosti i snage. Ova varijanta omogućava dobru adaptaciju na različite tipove fizičkog napora, što je korisno u sportovima sa kombinacijom aerobnog i anaerobnog opterećenja“. I baš ovo i jeste tako – ja jako dobro podnosim i aerobni i anaerobni rad.

Sličnu priču priča i ACTN3, vjerovatno najpoznatiji „sportski gen“. On proizvodi protein prisutan u brzim mišićnim vlaknima odgovornim za eksplozivne pokrete. Moj rezultat je genotip  RX, polimorfizam rs1815739. RX znači da nosim jednu varijantu povezanu sa snagom i jednu povezanu s izdržljivošću. To je profil osobe koja može relativno dobro odgovoriti na različite tipove treninga, ali uz malu napomenu: X alel se u nekim istraživanjima povezuje s većom podložnošću mišićnim povredama pri vrlo intenzivnim opterećenjima. Dakle, mogu svašta, mogu raditi treninge snage, koji mi inače prijaju, mogu se zadati u sprint, ali i u trčanje na duže staze, ali moram paziti i ne preopteretiti se te ću najbolje rezultate imati sa pažljivim odabirom oporavka.

Zatim dolazi COL1A1, gen koji nema veze s mišićima nego s kolagenom – glavnim građevinskim materijalom ligamenata, tetiva i kostiju. Moj genotip TT, polimorfizam rs1800012, spada među varijante koje se u dijelu literature povezuju s povoljnijim mehaničkim svojstvima vezivnog tkiva i mogućim manjim rizikom od povreda ligamenata. Važno je naglasiti ono što čini izvještaj korektnim: autori ističu da naučni dokazi nisu potpuno konzistentni, pa ovaj rezultat treba tumačiti kao predispoziciju, a ne garanciju.

I baš mi se to svia kod ovog testa i izvještaja – oni se ograđuju od 100% zaključaka, daju vam podatke o vašim predizpozicijama, na osnovu čega vi možete korgovat i svoj trening, i prehranu, a ne daju vam konačno predviđanje. Bit je da imate prostor i savjet za male korekcije, recimo da više pazite na oporavak kako biste smanjili rizik povreda.

 

Zašto genetika ponekad vodi do frižidera

Najzanimljiviji dio testa nije bio vezan za sport, nego za apetit.Tačnije, za način na koji proizvodimo, koristimo i trošimo energiju tokom aktivnosti i oporavka, ali, to je svakako vezano i za apetit. Ovaj segment uključuje efikasnost metaboličkih puteva, kapacitet za aerobnu i anaerobnu proizvodnju energije, kao i sposobnost organizma da se prilagodi različitim tipovima trenažnog opterećenja. Ključnu ulogu u svemu ovome imaju, pogađate, mitohondrije, koje omogućavaju proizvodnju energije u aerobnim uslovima, kao i regulacija unosa i potrošnje energije kroz prehrambene navike.

Individualne genetičke razlike mogu uticati na brzinu i kvalitet adaptacije na trening, iskorištenje kisika, kao i na regulaciju apetita
i tjelesne mase. Ovi faktori zajedno određuju koliko efikasno organizam koristi dostupne energetske resurse i koliko se brzo oporavlja nakon napora.

FTO je jedan od najistraživanijih gena uključenih u regulaciju gladi i sitosti. FTO gen predstavlja važnu vezu između genetike i ishrane, jer utiče na energetski unos i time indirektno na tjelesnu kompoziciju, nivo energije i sposobnost oporavka. Zbog toga je posebno značajan za planiranje individualizovanih nutritivnih strategija.  Moj genotip AT predstavlja intermedijarni profil: nemam izraženu predispoziciju za povećanje tjelesne mase, ali postoji blaga sklonost većem energetskom unosu. To nije „gen debljine“, kako ga često senzacionalistički nazivaju, nego gen koji može uticati na ponašanje povezano s hranom. Drugim riječima, ako se opustim, mogu se udebljati. Zato nema opuštanja, nego red rad i disciplina.

Posljednji analizirani gen, PPARGC1A, reguliše rad mitohondrija – ćelijskih elektrana koje proizvode energiju. Moj rezultat AA povezuje se s većom potrebom za pažljivim održavanjem energetskog balansa, jer može postojati sklonost većem unosu kalorija i akumulaciji masnog tkiva. Taman kada sam se obradovala da mi je genotip za FTO fin, došao mi je ovaj PPARGC1A, da me zezne. I zaista, uprkos tome što sam fit, da ne idem ovoliko u teretanu i da mi ishrana ima više ugljikohidrata i slatkog, počelo bi se skupljati i to prvo love handles oko bokova, pa ruke. Dakle opet, red rad disciplinam kombunacija treniranja pod opterećenjem sa težinama  i malo jači kardio, nekad trening visokog intenziteta i održavanja batalnog metabolizma, Sad sam super zadovoljna, ali imala sam faze i sa više masnog tkiva.

Moj genetički portret

Kada se svi rezultati spoje, dobija se iznenađujuće uravnotežen profil, koji je, po mom mišljenju i iskustvu, jako blizak onome što znam o sebi i kako moje tijelo reaguje. Kombinacija ACE ID i ACTN3 RX ukazuje na dobru adaptaciju na različite vrste fizičkog opterećenja – snagu, izdržljivost i funkcionalni trening. COL1A1 TT sugeriše potencijalno kvalitetno vezivno tkivo, dok FTO AT i PPARGC1A AA upozoravaju da prehrambene navike imaju veću važnost nego što bih možda željela priznati.

U izvještaju mi se navodi: „Kombinacija genotipova sugeriše da se većina treninga može planirati uz procijenjeno vrijeme oporavka od približno 24-48 sati, dok nakon izrazito intenzivnih treninga snage ili intervalnih treninga može biti potrebno 48-72 sata za potpuni oporavak, zavisno od obima opterećenja. Preporučuje se osigurati kvalitetan san, adekvatan unos proteina i ugljikohidrata nakon treninga te planirati periodizaciju opterećenja kako bi se omogućila optimalna adaptacija i smanjio rizik od pretreniranosti.  Posebnu pažnju preporučuje se posvetiti adekvatnom unosu proteina nakon treninga, redovnim obrocima koji doprinose boljoj regulaciji apetita te dovoljnoj hidraciji, kako bi se podržali oporavak, očuvanje mišićne mase i optimalna tjelesna kompozicija.”

Dakle, sa hranom samo strogo moram. Cottage cheese, proteini, posebno whey šejkovi, praktično bez deserta, od alkohola se isto deblja i nije zdrav… Sebi u budućnosti vidim mnogo cottage cheese i whey-a.

Ali možda je najvažnija rečenica cijelog izvještaja ona koja nema veze ni s jednim genom: moje predispozicije za povećani energetski unos trenutno se ne odražavaju na tjelesnu kompoziciju, vjerovatno zahvaljujući životnom stilu. To je podsjetnik na ono što genetika već dugo zna – geni pune pištolj, ali okolina povlači obarač. Upravo je dobro što ovaj test i njegovo tumačenje pručaju sliku kako potencijalno okolina može utjecati na vas.

Na kraju, ovaj test mi nije rekao ko sam. Rekao mi je na koji način moje tijelo vjerovatno najbolje funkcioniše. A to je mnogo korisnija i mnogo skromnija poruka od ideje da je sudbina zapisana u DNK.

 

Napomena: ovaj članak je urađen u saradnji sa Verlab institutom.