Na društvenim mrežama hižama (hijama, cupping) se danas prodaje kao gotovo univerzalni lijek. Navodno „izvlači toksine”, „čisti krv”, „jača imunitet”, pomaže kod neplodnosti, migrena, depresije, visokog pritiska, pa čak i hroničnih bolesti za koje moderna medicina još nema potpuno rješenje. Na fotografijama vidimo karakteristične tamne krugove na leđima, a uz njih često dolaze i svjedočanstva ljudi koji tvrde da se osjećaju bolje. Više puta smo i prateći sportske događaje kod sportista, poput Michaela Phelpsa, viđali tragove cuppinga. I glumac Dwayne Johnson je radio cupping.

Problem je što osjećaj poboljšanja nije isto što i dokaz da je neka terapija efikasna. Potrebno je mnogo više da bismo imali dokaz da nešto djeluje, a to više svakako ne može biti anegdotalni dokaz na jednoj osobi pogotovo ako je ona inače zdrava i čak boljeg opšteg zdravlja, poput nekog sportiste.

Hidžama ili cupping se izvodi tako što se na kožu stavljaju specijalne čašice koje stvaraju vakuum. To uzrokuje da se koža i površinski sloj tkiva blago uvlače prema unutra. Kod suhog cuppinga, čašice ostaju na koži nekoliko minuta. Kod mokrog cuppinga, koji se obično naziva hidžama, nakon kratkog usisavanja se prave mali rezovi i zatim se ponovo stavljaju čašice kako bi se izvukla mala količina krvi. Nakon tretmana, područje se očisti i zaštiti. Na koži često ostaju karakteristične kružne modrice koje nestanu za nekoliko dana.

Hidžama je tradicionalna praksa koja je nastala mnogo prije razvoja moderne biologije, mikrobiologije i medicine zasnovane na dokazima. Koristila se u drevnog Grčkoj, Rimu, za puštanje krvi, drevnoj Kini i arapskom svijetu, odakle i potječe naziv hidžama. Njeni zagovornici često koriste termine poput „ustajala krv“, „nakupljeni toksini“ ili „blokirana energija“, ali nijedan od tih pojmova nema jasno definisano mjesto u savremenoj medicinskoj nauci. Organizam već posjeduje sofisticirane sisteme za uklanjanje štetnih materija – jetru, bubrege, pluća i imunološki sistem. Tvrdnja da nekoliko rezova na koži i vakuumske čašice mogu „detoksikovati“ organizam nema biološku osnovu.

To ne znači da ljudi ne mogu osjetiti subjektivno olakšanje nakon hižame. Mogu. Placebo efekat je stvaran fenomen. Kada osoba očekuje poboljšanje, često zaista može doživjeti smanjenje bola ili subjektivno bolje stanje. Međutim, placebo nije dokaz da terapija liječi bolest.

Šta dokazi kažu o efikasnosti hidžame,odnosno, cuppinga?

Kada pogledamo naučnu literaturu, slika postaje mnogo manje impresivna nego što tvrde promotori hidžame/cuppinga. Američki Nacionalni centar za komplementarno i integrativno zdravlje (NCCIH) navodi da je većina istraživanja o cuppingu niskog kvaliteta i da nema dovoljno kvalitetnih dokaza za zaključak da pomaže kod većine zdravstvenih stanja za koja se koristi.

Meta-studija na koju se naslanja ovaj zaključak, objavljena je 2012. u PlusOne i obuhvatila je 135 istraživanja. Većina studija bila je niskog metodološkog kvaliteta, zbog čega autori nisu mogli donijeti pouzdane zaključke o efikasnosti cuppinga za većinu bolesti.

Pregled 550 kliničkih studija objavljenih između 1959. i 2008. pokazuje da je hidžama najčešće istraživana za liječenje boli, herpes zostera te kašlja i astme. Iako je broj randomiziranih kontroliranih studija rastao tokom vremena, njihova metodološka kvaliteta uglavnom je bila niska i podložna riziku od pristranosti, piše u toj studiji iz 2010. Većina istraživanja nije zabilježila ozbiljne nuspojave, a rezultati ove studije ukazuju na moguću korist hidžame kod određenih stanja, posebno boli i herpes zostera. Ipak, autori zaključuju da su potrebna kvalitetnija i strože dizajnirana klinička ispitivanja prije nego što se terapija može pouzdano preporučiti u rutinskoj praksi.

Meta analiza Jia i sar. (2025, BMJ Open) hronične mišićno-koštane boli je uključila desetine kliničkih ispitivanja efikasnosti hidžame i pokazala je smanjenje boli neposredno nakon tretmana, ali nije pronađen jasan dokaz da poboljšava funkcionalnu sposobnost ili mentalno zdravlje, dok sami autori upozoravaju na veliku heterogenost studija. Dakle radi se o niskom nivou dokaza za efikasnost hidžame.

ElMeligie i sar. (2024) studija je pokazala umjerene dokaze za korist kod hronične boli vrata, da postoji moguća korist kod nespecifične lumbalne boli, ali kvaliteta dokaza procijenjena kao niska do umjerena.

To je obrazac koji se stalno ponavlja u alternativnoj medicini: mnogo velikih tvrdnji, malo kvalitetnih dokaza.

Sistematski pregled RCT studija Cramer i sar. (2020) je obuhvatila 18 randomiziranih kliničkih studija kod osoba s hroničnom boli. Glavni nalazi su da nakon hidžame postoji smanjenje intenziteta boli u odnosu na neprimanje terapije, najbolji rezultati zabilježeni kod hronične boli vrata, koristi za bol u donjem dijelu leđa bile su manje uvjerljive, a većina efekata bila je kratkoročna.

Nema ni dokaza da je efikasna kod akni.

Dokazi o sigurnosti i rizicima hidžame, cuppinga

Prema sistemskom pregledu neželjenih događaja Kim i sar. (2014), najčešće prijavljene nuspojave bile su: modrice, crvenilo kože, otok, lokalna upala masnog tkiva (pannikulitis). Rijetke, ali ozbiljne komplikacije uključivale anemiju (uglavnom nakon ponavljanog mokrog cuppinga), bakterijske i herpes infekcije te ožiljke. Autori zaključuju da su ozbiljne komplikacije rijetke, ali uglavnom sprječive pravilnom sterilnom tehnikom.

Sistematski pregled cuppinga, hidžame u sportskoj rehabilitaciji Mohamed i sar. (2023) je dao nizak do umjeren nivo dokaza za smanjenje boli, sa vrlo malim brojem ozbiljnih neželjenih događaja,većinom se radilo o modericama i psjetljivosti kože.

Klinički pregled sigurnosti hidžame  StatPearls pregled (2023) kao čest i blage rizike navodi također nastanak modrica, bol na mjestu primjene, crvenilo, i privremenu pigmentaciju. No oni kao rijetke, ali ozbiljne nuspojave ovog tretmana navode i opekotine, apscese, infekcije te prenos krvno-prenosivih bolesti kod nesterilnog mokrog cuppinga, kao i anemija nakon čestih tretmana.

Posebno je problematična tzv. mokra hižama, kod koje se nakon površinskih rezova izvlači krv. Tu više ne govorimo samo o pitanju efikasnosti nego i o pitanju sigurnosti. Naučna literatura bilježi infekcije, ožiljke, opekotine, apscese, anemiju zbog ponovljenih tretmana, pa čak i rijetke ali ozbiljne komplikacije. Zbog kontakta s krvlju postoji i rizik prenosa bolesti poput hepatitisa B i C ako se ne poštuju strogi standardi sterilizacije.

Ironično je da se praksa koja se reklamira kao „čišćenje krvi“ može pretvoriti upravo u put za unošenje infekcije u organizam.

Dodatni problem nastaje kada se hidžama predstavlja kao alternativa medicinskom liječenju. Nije isto kada neko ode na hidžamu nakon treninga jer vjeruje da mu opušta mišiće i kada osoba sa ozbiljnim zdravstvenim problemom odustane od dijagnostike i terapije jer vjeruje da će joj vakuumske čašice riješiti uzrok bolesti. Tada pseudonauka prestaje biti bezazleni ritual i postaje potencijalno opasna.

Zanimljivo je da popularnost hižame često raste upravo zato što je koriste poznati sportisti i javne ličnosti. Međutim, sportisti nisu dokaz medicinske efikasnosti. Tokom godina elitni sportisti su promovisali čitav niz metoda koje su se kasnije pokazale kao neutemeljene ili značajno precijenjene. Popularnost nije isto što i naučni dokaz.

Nauka nije savršena. Mnoge terapije koje danas koristimo nekada nisu postojale. Ali razlika je u tome što medicina zasnovana na dokazima svoje tvrdnje mora testirati, provjeravati i stalno preispitivati. Hižama se, s druge strane, uglavnom oslanja na tradiciju, autoritet i lična iskustva.

A lična iskustva su često varljiva.

Ako neko nakon hižame osjeti kratkotrajno olakšanje, to je njegovo iskustvo i ne treba ga osporavati. Ono što treba osporavati jeste tvrdnja da takvo iskustvo predstavlja dokaz liječenja. Medicina ne napreduje na osnovu anegdota, već na osnovu kvalitetnih istraživanja.

Za sada, nakon više decenija istraživanja, nauka nije pokazala da hižama posjeduje čudesna svojstva koja joj njeni promotori pripisuju. Ono što jeste pokazala jeste da postoje stvarni rizici, naročito kod mokre hižame, i da kvalitet dokaza o njenoj efikasnosti ostaje slab.

Krugovi na koži zato nisu tragovi izvučenih „toksina“. Oni su uglavnom tragovi vakuuma, pucanja sitnih krvnih sudova, oštećenja tkiva i veoma uspješnog marketinga.

 

Reference:

  1. NCCIH cupping
  2. Cao, H., Han, M., Li, X. et al. Clinical research evidence of cupping therapy in China: a systematic literature review. BMC Complement Altern Med 10, 70 (2010). https://doi.org/10.1186/1472-6882-10-70
  3. Cao, H., Li, X., Yan, X., Wang, N. S., & Bensoussan, A. (2012). An updated review of the efficacy of cupping therapy. PLOS ONE, 7(2), e31793.
  4. Cramer, H., et al. (2020). Cupping for Patients With Chronic Pain: A Systematic Review and Meta-Analysis. Journal of Pain.
  5. Jia, Y., et al. (2025). Effects of cupping therapy on chronic musculoskeletal pain: A systematic review and meta-analysis. BMJ Open.
  6. ElMeligie, M. M., et al. (2024). Effectiveness of cupping therapy for musculoskeletal pain: An umbrella review. Human movement.
  7. Mohamed AA, Zhang X, Jan YK. Evidence-based and adverse-effects analyses of cupping therapy in musculoskeletal and sports rehabilitation: A systematic and evidence-based review. J Back Musculoskelet Rehabil. 2023;36(1):3-19. doi: 10.3233/BMR-210242. PMID: 35848010.
  8. Cao H, Yang G, Wang Y, Liu JP, Smith CA, Luo H, Liu Y. Complementary therapies for acne vulgaris. Cochrane Database Syst Rev. 2015 Jan 19;1(1):CD009436. doi: 10.1002/14651858.CD009436.pub2. PMID: 25597924; PMCID: PMC4486007.
  9. NIH Cupping