iskustva

„Samo onaj dan sviće, za koji smo budni.“
Thoreau

Autor: Bojan Šošić, psiholog

Ponašanje čovjeka je ogroman izazov za nauku. Nije nimalo utješno što javnost često otvara arenu s potrebom i pitanjima da se objasne neka ponašanja, koja izlaze iz okvira onoga što se, makar u statističkim terminima, može smatrati normalnim. Mediji u takvim primjerima nalaze priliku za brzo vezivanje pažnje pa se brzo ispostavi da kolaju ne samo upitna tumačenja, već i sumnjive tvrdnje koje pretenduju da odražavaju činjenice. U slučajevima za javnost bizarnih krivičnih djela, tragedija ljudske sudbine, desi se da je teže od zadatka objašnjavanja ponašanja ispoljenih u trenucima krajnjeg rastrojstva (a obično i patnje!), objasniti potrebu medija da plasiraju nesažvakana mnijenja zapakovana nekad u formu intervjua (premda se dogodi da zbog izostanka navodnika ne znate šta je upitani stvarno rekao), s natruhama termina koje bi da izrečenom mišljenju opravdaju epitet stručnog. Tako onda ne možete da objasnite zašto neko tvrdi da je osoba ubila i počela da konzumira meso pokojnika zato što su u društvu izgubljene vrijednosti i postoji neka opšta dezorijentisanost. Ne znate više pribjegava li se pozivanju na gene kao materijalne čestice – komadiće molekule DNK, ili kao na nekakvu metaforu. Jer to onda ima različite implikacije.
A to su primjeri dvije opcije koje imamo kada želimo da objasnimo čime je ponašanje određeno, sredina i geni. No kada se i to kaže, treba dodati da jedna „opcija“ zapravo ne isključuje drugu. Nedavno sam bio u prilici da susretnem tumačenje termina spola i roda pozivanjem na ovo dvoje; u smislu da je prvo urođeno, drugo stečeno. Eh, sad… Oni koji se u struci i nauci bave ovim temama isuviše često se suoče s pitanjem kako se boriti s pojednostavljivanjima, ne samo među laicima, već i među onima koji to ne smiju biti. Bliže istini bi bilo reći da su geni i sredina ekstremi u determinaciji oblika varijacije neke osobine u populaciji, ali to bi već zahtijevalo dodatna objašnjenja. I dok većina na konceptualnoj razini gaji u temelju pogrešne predstave, drugi u struci idu tako daleko da bar pokušavaju operacionalizirati i ono što je u ovoj priči najizazovnije, a to su sredinski uticaji, odnosno iskustvo. A šta dobiva javnost? Kad govorimo o naslijeđu, kažemo „geni“, a sve češće se dogodi da su obrazovane osobe čule i za pojam epigenetike. Umjesto okolina ili sredina, možete zvučati bolje informisani ukoliko upotrijebite termin „ekspozom“ (misleći na ukupnost ekspozicije, odnosno izlaganja sredinskim uticajima). Bilo je i na ovom mjestu riječi o tome kako sredinski uslovi  poput vrućine utiču npr. na kognitivne funkcije. I oni koji zagovaraju operacionalizaciju, mjerenje i analizu ekspozoma, itekako su svjesni da to nije lak posao. [1, 2]
A da li je ikako moguće ozbiljno govoriti o sredinskom uticaju po analogiji s činjenicom da su geni itekako stvarni? Šta je sredina; ili što je još važnije, kako ona utiče na to da se konačni, biolozi bi rekli fenotip, javi takav kakav je, pa i kada je u pitanju ponašanje? Jer ako nema jasnog shvatanja na temeljnoj razini pojmova, onda javnost usrlja u pojednostavljenje. Pojam sredinskih uticaja je vrlo kompleksan i izazovan, a u koncipiranju njegovog određenja iskušala su se i velika imena u istoriji nauke, ali još uvijek bez jasne sinteze koja po svemu sudeći ide u smjeru podupiranja interakcionističkih shvatanja. [3]
 

Istovremeno, iskustvo, naš doživljaj te sredine, ono što psiholozi najviše vole da propituju kad istražuju čime je oblikovana nečija ličnost, je možda najviše zloupotrebljavan pojam „folklorne“ psihologije. Laici su isuviše skloni da daju apriorne ocjene o nečijem stepenu razvoja na osnovu biološkog uzrasta ili u nekoj mjeri proizvoljnih kriterija za procjenu iskustva. Istini za volju, vrijedi i to da većina psihologa nema jasno izgrađenu predstavu o tako važnom pojmu.

 
Društva imaju svoje kriterije za vrednovanje „iskustva“ koje je pojedinac stekao. Ubijanje lava u ritualu inicijacije u zrelost ima u modernim društvima Zapada skroman pandan u maturi, odlasku na služenje vojnog roka i slično. Pa ipak, u tim modernim društvima stariji su i dalje skloni da mlađe tretiraju kao kategorički manje iskusne u poređenju sa sobom. Na našim prostorima postoji i pojam „kafanskog staža“ koji jasno ilustruje proizvoljnost kriterija za procjenu „iskustva“ i „zrelosti“. Po tome bi se reklo da trezvenjaci vječito ostaju na nekom djetinjem stadiju razvoja. Paradoks koji zastupnici ove folklorne „teorije“ ne uviđaju, jeste u tome što takvo viđenje sugeriše da se vrhunac sazrijevanja dostiže, asli, u Korsakovljevoj psihozi. No, istina je da ne postoji naučno validan način mjerenja akumuliranog životnog iskustva (bar dok se pipanje jetre ne uvede kao tehnika u psihometriju).
 
Naravno, korelacija između ukupnog vremena koje je pojedinac proveo u dodiru s okolinom i stečenog „iskustva“ postoji, ali se ona svakako mijenja, dijelom i jer se mijenjaju efekti nagomilanog iskustva, bili oni nepovoljni i ostavljaju li iskustva nekad „gorki talog“ , kako bi rekao Kiš; ili pozitivno djelujući na ličnost i njen društveni status. Čak se i Nobelova nagrada stiče sa znatnim zakašnjenjem u odnosu na vrijeme kada se objektivno zaslužuje. I Jim Watson u šali kaže da su nobelovci po dobivanju nagrade više zainteresovani za zakusku nego za intelektualne teme. [4] A opet, poseban društveni tretman dolazi najčešće ipak ne odmah po otkriću kojim se Nobelova nagrada zavrjeđuje, već obično tek po njenom dodjeljivanju.Znamo da se geni „uključuju“ i „isključuju“ u vremenu, znamo da hormoni mogu dovesti do ispoljavanja efekata sa znatnom odgodom; a šta je sa sredinskim uticajima?
 
Stres je odličan primjer onoga što se svrstava u sredinske uticaje. „Viđenja“ kako stres djeluje i dovodi do vanrednih devijacija u ponašanju i danas imaju svakojake forme. Tako možete čuti, od ljudi za koje biste voljeli da su ozbiljni, da npr. ponašanje osobe koja u krajnjem psihičkom rastrojstvu počini djelo izvan svih normi, da je to zato što je prestao da doji, pa se valjda nasekirao zbog toga. (Vjerujte mi, ne izmišljam ovo, samo nemam namjeru da podupirem takve istupe u javnost potkrepljujući navode linkovima.) Ako je moguće na taj način govoriti o stresu, onda je on sve manje legitiman naučni termin, već postaje nešto kao moderna baba-roga, sad i za odrasle ljude. Postoje znatne interindividualne, ali i intraindividualne razlike u doživljavanju stresa. Kako je prihvaćeno u transakcionom modelu stresa, neka opterećenja za mnoge ljude predstavljaju veliki stres, dok za druge mogu čak predstavljati užitak. Skakanje iz aviona vjerovatno bi prestravilo većinu ljudi, ali ipak se mnogi time bave kao rekreacijom. Takođe, u zavisnosti od njene inteligencije, ranijeg iskustva, biološke dobi, situacije, trenutnog psihofiziološkog stanja i drugih okolnosti, jedna te ista osoba može znatno različito percipirati isti ili sličan izazov s kojim se suočava. U istom smislu, većini ljudi je blizak primjer ponovnog čitanja neke knjige, kada su u međuvremenu akumulirana iskustva koja mijenjaju doživljaj pročitanog. Davno je rečeno da jedan te isti čovjek ne može dva puta preći istu rijeku. I među sufijima je u upotrebi lijepa poslovica koja ilustruje koliko je važno nešto proživjeti, a ne samo doživjeti: „Deva ne postaje hadžija time što ide u Meku niti magarac postaje derviš samo zato što nosi kamenje u tekiju“. Uostalom, ne kaže se uzalud ni za neke ljude da su prošli kroz školu, ali škola nije prošla kroz njih.
Ali, djeluje li „iskustvo“, subjektivni doživljaj objektivne stvarnosti koji uključuje i aperceptivno tumačenje značaja doživljenog za vlastito postojanje, na organizam u mjeri koja nadilazi dobro poznate i obično prolazne efekte na „grube“ funkcije kao što je rad srca ili lučenje adrenalina iz nadbubrežnih žlijezda? Da. Primjeri potvrđuju uticaje na različitim skalama – od iskustva koje inducira ekspresiju gena [5] do činjenice da stres utiče na morfologiju hromosoma. [6]
 
Sredinski uticaji na funkcionisanje ljudskog organizma stoje u rasponu od vrlo distalnih (udaljenih u smislu lanca determinacije) do proksimalnih. Naučnici se danas slažu da čak i hormoni, vrlo proksimalni faktori, koji štaviše pripadaju sâmoj unutrašnjoj sredini, najčešće utiču na ponašanje samo u kontekstu trenutne situacije organizma [7, 8] Kako će iskusni psihijatri vjerovatno potvrditi, ipacijent zapravo treba da „zna kako da uzima lijek“. [9] (A i lijek je sredinski uticaj.) Ovi efekti se naravno mogu javljati u kaskadama, kao u primjeru polutanata koji djeluju kao hormoni i utiču na kvalitet hrane, ili na brojne druge načine.
Ipak, „iskustvo“ nije termin sasvim neprimjenljiv u nauci. Iskustvo u jednom smislu se sasvim prihvatljivo može definisati kao aktivnost spoznajnog aparata [10], ali u cjelini tog aparata, onoga što se u ruskoj fiziološkoj školi zove „analizator“ . Ovakvo shvatanje daje jedan sasvim drugačiji pogled nego što je onaj laički. Naravno, svako ko poznaje osnove neurobiologije će se spremno složiti da je ovakav pojam vrlo teško operacionalno definisati. No, mora biti jasno i da geni igraju ogromnu ulogu u određivanju načina rada tog istog spoznajnog aparata, moždanih struktura koje nose i posreduju to subjektivno iskustvo, u kojima dolazi do složene igre neurotransmitera pomoću kojih se informacija prenosi sa jedne nervne ćelije na drugu. Ne smije se zaboraviti da se molekule u sastavu tih struktura, kao i molekule neurotransmitera, sintetišu po „nalogu“ gena.
Geni su u pogledu izazivanja specifičnih efekata možda i manje problematični nego pojedinačna iskustva. Ipak, ono što se u genetici ponašanja istražuje kao uzorak sredine nužno je aproksimacija opisa tipičnih iskustava kojima je pojedinac bio izložen. Uloga psihologa i drugih stručnjaka u tome je svakako vrijedna, jer kroz psihološke i srodne studije saznajemo mnogo o tome kako možemo najbolje opisati značajna iskustva u životu pojedinca – bilo da se radi o stresu, možda i tzv. prenatalnom stresu, odrastanju u porodici s jednim roditeljem, redoslijedu rođenja t.j. odrastanju s više ili manje starije ili mlađe braće i sestara, problemima u emotivnom vezivanju s roditeljima u smislu teorija Harlowa i Bowlbyja, eriksonovskim krizama identiteta itd.
Sredina dakle nije prosto okolina u smislu svega onoga što okružuje organizam. Veliki francuski fiziolog Claude Bernard (1813-1878) služio se pojmom milieu interieurkojim označava unutrašnju sredinu organizma, ili, kako se to slikovito opisuje studentima, „ono što je pod kožom“. Ako definišemo sredinu kao negenetičke uticajena determinaciju fenotipa,jasno je da se ti uticaji moraju nalaziti već i u neposrednoj blizini gena.  Neki autori idu čak na to da tvrde da su u odnosu na pojedinačni gen ostali geni takođe neka vrsta sredine. I naravno, kako znamo danas, geni utiču na rad drugih gena, ali genetičari to posmatraju kao interakciju gena.
 
 
 
Nasuprot širokom rasponu sredinskih uticaja na genotip, tj. selekciji koja na nivou populacije predstavlja osnovni mehanizam organske evolucije, na razini ekspresije pojedinih gena u nekim tkivima takođe se prepoznaju sredinski uticaji. Epigeneza(pridjev: epigenetski), pojam ukupnosti mehanizama koji određuju razvoj fenotipske ekspresije individualnog genotipa, podrazumijeva procese kontrole sredinskih faktora (ishrana, hormoni, slučaj, virusne infekcije itd.) na ekspresiju gena. Razvila se čitava nova naučna oblast, epigenetika (pridjev: epigenetički), koja proučava promjene u potencijalu ekspresije gena, do kojih dolazi tokom proliferacije i diferencijacije ćelija. [11]
 
Ova pitanja su od ključnog značaja za razumijevanje razvoja raznih tkiva i organa. Ekspresija gena (u smislu aktivnosti primarnog genskog produkta, iRNK) nejednaka je u različitim tkivima, kao i u različitim fazama razvoja. U svjetlu saznanja o regulaciji ekspresije gena i zahvaljujući pojmovima i podacima epigenetike, drastično se mijenja shvatanje koje je dominiralo psihijatrijom sedamdesetih godina prošlog stoljeća – o dva distinktna tipa psihičkih poremećaja – organskim i funkcionalnim. Na pragu trećeg milenijuma ova dihotomija gubi uporište. [12]
 
Stres i društveno iskustvo spadaju u činioce koji mogu uticati na ekspresiju gena, modifikujući vezivanje odnosno aktivaciju regulatora transkripcije. [13] Vjerovatno se bar neke od neurotskih smetnji, koje bi po tradicionalnoj shemi bile svrstane u funkcionalne poremećaje, mogu povezati sa reverzibilnim promjenama u regulaciji djelovanja gena. Premda se efekti na sličan način stečenih promjena u ekspresiji gena mogu održati u vidu strukturnih promjena neuronskih krugova mozga, ne treba zaboraviti ni činjenicu da nisu samo patološki procesi ti koji mogu inducirati ovakve promjene. Upoznata plastičnost genetičkog, epigenetskog i nervnog aparata, omogućava i psihoterapiji i farmakoterapiji da ciljano izazivaju analogne promjene.
Studije parova blizanaca ukazuju da genetički faktori utiču na podložnost razvijanju simptoma PTSP (post-traumatskog stresnog poremećaja) [14, 15], iako se radi o prvoj psihijatrijskoj nozološkoj kategoriji čije određenje uključuje etiološki element – izlaganje traumatskom događaju. Trauma na neki način perzistira iz generacije u generaciju. Možda, ali kako? Ovo pitanje nije lako ni za naučnike, a već nalazi svoj put kroz medije, opet često formirajući iskrivljenu sliku i stvarnosti i naučnog procesa kojoj je ta stvarnost podvrgnuta. [16]
 
Svijest o epigenetskim mehanizmima, te interakciji gena i sredine, ne dopušta previđanje činjenice da se “sredina” ovdje shvata ne kao “okolina”, “ono izvan kože”, već obuhvata u prvom redu ono što okružuje samu molekulu DNK. Dakle, vjerovatno je preusko psihosocijalno poimanje “sredine”, koje se u istraživanjima nerijetko operacionalizira kao socioekonomski status (SES).
To dovodi do poimanja, koje je samo prividno paradoksalno, da se sredina i fenotip zapravo dijelom preklapaju, da zapravo sredina u potpunosti obuhvata fenotip. Sredina počinje tamo gdje i fenotip. Ne smije se zaboraviti da je fenotip biološki pojam i da su živi organizmi vrlo dinamični i otvoreni sistemi. Kada je psihijatrija u pitanju, i imuni sistem se ne smije zaboraviti, jer smo od doba nobelovca Juliusa Wagner-Jauregga (1857-1940) naovamo spoznali da itekako utiče na širok raspon stanja, od depresije do težih poremećaja, pa se znalo desiti i da se izgube i tragovi onoga što se javljalo kao simptomi shizofrenije kod ljudi koji su zbog raka podvrgnuti transplantaciji koštane srži. [17] Podsistemi organizma učestvuju u determinaciji osobina tog organizma posredovanjem između gena i beskrajno varijabilne okoline – one „izvan kože“. I nije se naodmet sjetiti velikog istraživača i teoretičara, biologa Theodosiusa Dobzhanskog, kada kaže da bi „[p]otpuno poznavanje norme reakcije zahtijevalo postavljanje nosioca datog genotipa u sve moguće sredine i posmatranje fenotipa koji se razviju. To je praktično nemoguće.“ [18]
 
 

 

 
 
 
Reference:
[1] S. Guloksuz, J. van Os, B.P. & B.P. Rutten: The Exposome Paradigm and the Complexities of Environmental Research in Psychiatry. JAMA Psychiatry, 2018. (doi:10.1001/jamapsychiatry.2018.1211)
[2] S. Guloksuz, B.P. Rutten, L.K. Pries, M. ten Have, R. de Graaf, S. van Dorsselaer, ... & J. Ioannidis: The Complexities of Evaluating the Exposome in Psychiatry: A Data-Driven Illustration of Challenges and Some Propositions for Amendments. Schizophrenia bulletin, sby118, 2018. (doi:10.1093/schbul/sby118)
[3] B Šošić & Lj. Berberović: Concept of environment in understanding and treating severe mental illness: Insights from biology and systems approaches. Symposium “Community Participation and Adults with Psychiatric Disability”, Academy of Sciences and Arts of Bosnia and Herzegovina, November 29, 2017. (https://www.youtube.com/watch?v=KdTvouOCZz8&t=337s)
 [4] J. Watson: Avoid Boring People: And Other Lessons from a Life in Science. Oxford University Press, Oxford, 2007, pp 193-194
[5] K.M. Rosen, M.A. McCormack, L. Villa-Komaroff, G.D. Mower: Brief visual experience induces immediate early gene expression in the cat visual cortex. Proceedings of the National Academy of Sciences, 89(12), 5437-5441, 1992.
[6] E.S. Epel, E.H. Blackburn, J. Lin, F.S. Dhabhar, N.E. Adler, J.D. Morrow, R.M. & Cawthon: Accelerated telomere shortening in response to life stress. Proceedings of the National Academy of Sciences, 101(49), 17312-17315, 2004
[7] S. M. Breedlove, M.R. Rosenzweig, & N.V. Watson: Biological Psychology: An Introduction to Behavioral, Cognitive, and Clinical Neuroscience (5th edition), Sinauer Associates, Inc., Sunderland, 2007; p. 147
[8] D.W. Pfaff, M.I. Phillips, R.T.Rubin: Principles of hormone/behavior relations. Elsevier Academic Press, Amsterdam, 2004
[9] S. Loga & B. Šošić:Environment and mental health. Psychiatria Danubina, 24(3), 272-276, 2012.
[10] G. Gottlieb (2001). The Relevance ofDevelopmental–Psychobiological Metatheory to Developmental Neuropsychology. Developmental Neuropsychology 19(1)1-9
[11] R. Jaenisch & A. Bird: Epigenetic regulation of gene expression: how the genome integrates intrinsic and environmental signals. Nat. Genet. 33(Suppl.):245–254, 2003; p 245
[12] Lj. Berberović, B. Šošić, B & A. Redžić: Vrijeme genetike. Institut za naučno-istraživački rad i razvoj KCUS, Sarajevo, 2007; str. 224.
[13] E.R.Kandel: Psychiatry, Psychoanalysis, and the New Biology of Mind. American Psychiatric Publishing, Inc., Washington and London, 2005; p 48
[14] W.R. True, J. Rice, S.A. Eisen, J. Goldberg, M.J. Lyons et al.: A twin study of genetic and environmental contributions to liability for posttraumatic stress symptoms. Arch. Gen. Psychiatr. 50:257–64, 1993.
[15] M.B. Stein, K.L. Jang, S. Taylor, Ph.A. Vernon & W.J. Livesley: Genetic and environmental influences on trauma exposure and posttraumatic stress disorder symptoms: a twin study. Am. J. Psychiatry 159(10):1675-1681, 2002.
[16] R. Yehuda, A. Lehrner, & L.M. Bierer: The public reception of putative epigenetic mechanisms in the transgenerational effects of trauma. Environmental Epigenetics, 4(2), dvy018, 2018.
[17] T. Miyaoka, R. Wake, S. Hashioka, M. Hayashida, A. Oh-Nishi, I.A. Azis, … & R.A. Abdullah: Remission of psychosis in treatment-Resistant schizophrenia following Bone Marrow transplantation: a Case Report. Frontiers in psychiatry, 8, 174, 2017.
[18] Th. Dobzhansky: Evolution, Genetics, & Man. John Wiley & Sons, Inc., New York, 1955; p. 75