Dakle, šta su to genetički modificirani organizmi?
Skraćenica GMO stoji za genetički modifikovane organizme tj. genetički modificirane organizme. Napravimo samo jednu malu digresiju jer treba reći da se u medijima, svakodnevnom životu, pa čak i u zakonskom aktima susreće uglavnom nepravilan termin „genetski modifikovani organizmi“, međutim, treba naglasiti da ovaj termin dolazi od riječi genetika i da pridjevi od ove riječi glase „genetički“ a ne genetski.
To su svi oni organizmi kod kojih je genetički materijal – obično je to DNK – promijenjena na način koji se rijetko može dogoditi u prirodi. U užem smislu, GMO su organizmi dobijeni pomoću tehnologija manipulacije genetičkim materijalom tj. tehnologija genetičkog inženjerstva, poput rekombinantne DNK ili tehnologije zvane CRISPR. Dakle, GMO u užem smislu su biotehnologija. Međutim, u širem smislu, sve ono što su ljudi uzgojili procesom vještačkog odabira ili metodama stvaranja mutacija. Tako su današnja pšenica, kukuruz, razne rase stoke, pasa i mačaka – također na neki način genetički modificirani.
Međutim, vratimo se GMO u užem smislu, jer ovi organizmi i hrana koja se dobija od njih, izazivaju najviše pitanja i straha.
Obično su ove sorte dobijene ubacivanje stranih gena – gena koji se inače ne nalaze u toj vrsti – pomoću virusa, zatim pomoću bakterijskih plazmida ili specijalne opreme, poput „gene gun“. Sami bakterijski plazmidi su vrlo popularna metoda u genetičkom inženjerstvu. To su posebne male cirkularne molekule DNK kod bakterija koje sadrže neke gene, između ostalog čak i gene za rezistenciju na antibiotike. U takve vektore se može ubaciti novi gen, a onda taj vektor ubacimo u organizam koji modificiramo. Kako bi znali da li se vektor „primio“, testiramo organizam na prisutnost nekih gena markera. Poput onih za rezistenciju na antibiotike ili neki drugi gen, koji daje neko vidljivo svojstvo.
Recimo, na ovaj način možemo dobiti bakterije ili gljivice kvasca koji u velikoj količini proizvode ljudski insulin – ako gen za insulin ubacimo u vektor, kojeg onda ubacimo u bakteriju ili kvasac.
Ista tehnologija se koristi i za modifikaciju nekih biljaka koje uzgajamo i jedemo, pa čak i životinja, poput jedne vrste lososa. Kulture koje postoje u GMO varijantama su najčešće industrijske biljke poput soje, pamuka, uljane repice i kukuruza. Postoje i GMO patlidžani, neki karanfili i još neke hortikulturne vrste. U ove sorte je ubačen gen za otpornost prema herbicidima, pa herbicidi uništavaju korov, dok ove biljke ostanu netaknute. Postojao je i jedan paradajz koji je bio GMO, ali je patent za ovu biljku istekao i više ne proizvodi.
Najčešći strahovi vezano za GMO su to da može nekako kontaminirati našu DNK ili da su GMO biljke i proizvodi iz njih opasni zbog posebnih pesticida koji se koriste u uzgoju. Međutim, treba znati da se u našem organizmu razloži svaka DNK, pa i ona iz GMO, kao i to da u nekim proizvodima iz GMO – poput lecitina iz GMO soje ili ulja repice, kukuruza i soje nema DNK, naročito nakon rafiniranja. Upravo je lecitin iz soje, pa i onaj iz GMO soje, tvar koja se dodaje u čokolade da bi se postigla ravnomjernija smjesa. Međutim, alarmiranje da ne jedemo ove čokolade jer su od GMO je zapravo besmisleno – u njima nema DNK, a i da ima, naš bi je organizam razložio.
GMO usjevi daju veće prinose po hektaru te u zemljama gdje ne postoji moratorij na uzgoj GMO, poljoprivrednici vrlo često prelaze na uzgoj upravo ovih sorti.
Međutim, oči javnosti su ponajviše uperene u glifozat – herbicid koji se koristi u uzgoju GMO. Jasno je da ovo jedinjenje ima određenu akutnu toksičnost, ali toksičnost je također stvar doze. Velike studije su pokazale kako upotreba glifozata nije povezana sa zdravstvenim problemima poput raka. Ipak, oni koji napadaju GMO, nakon što iscrpe sve argumente, posežu za argumentom toksičnosti glifozata.
GMO su samo još jedan način proizvodnje hrane. Ova tehnologija se usavršava i postoje čak i GMO koji ne sadrže „tuđinsku“ DNK.
