Ovo je jedan od onih postova koje ne znam kako započeti. Ponukana fotografijom zgaženog guštera blavora na prijateljevom profilu za kojeg je većina rekla “zmija!” imam veliku potrebu da napravim jedan mali čas prirode i društva iz oblasti herpetologije (nauka koja se bavi proučavanjem gmizavaca).

Problem je u tome što sam pokušala započeti post u stilu “kako je nekad obrazovni sistem bio bolji, a sad niš ne valja”, ali sam pregrizla jezik. Vjerovatno nisu svi ljudi dijelili moj entuzijazam za prirodoloslovlje i nauku uopšte te su neke lekcije samo površno naštrebali, pa zaboravili ili njihovi nastavnici nisu imali entuzijazma da ih nauče šta je zmija, šta zmija otrovnica, a šta beznogi gušter. Uostalom, šta se ja tu sekiram kada malo-malo pa sretnem ljude koji su čvrsto ubijeđeni da su kitovi i delfini ribe i koje je nemoguće ubijediti u suprotno.

Ipak, posebno sam nježna prema blavorima i vrlo zabrinuta za njih. Zabrinuta sam i za druge reptile naših krajev, čak, nećete vjerovati, i za otrovnice. U susjednoj Hrvatskoj ove su vrste zaštićene i ako ih ubijate ili uznemiravate, zakon predviđa određene mjere za vaše “aktivnosti”.

Blavor (Pseupodus apodus) je, kako mu i sam latinski naziv implicira, beznogi gušter (“apodus”-bez noge). Pripada porodici Angulidae – ovo sam morala staviti, mada nije od krucijalne važnosti, ali ipak to pišem jer sam negdje pročitala tekst gdje piše da blavor pripada porodici guštera, a gušteri nisu porodica prema taksonomiji. Kod nas je blavor skoro pa zaštitni znak hercegovačkog kraja. Vrlo je brz i pokretljiv, debelog trupa, smećkasto-žućkaste boje. Ono po čemu je karakterističan i po čemu ga ne možete zamijeniti sa zmijom, a naročito ne sa otrovnicom, jeste “žlijeb” duž oba boka. Jednostavno, to je nešto što odmah primijetite kod blavora i što se može vidjeti i sa udaljenosti od nekoliko metara. Kada biste mu izbliza pogledali glavu, vidjeli biste da te oči nisu oči zmije, nego oči malo predimenzioniranog zelembaća.

Znam da ga nije prijatno vidjeti, jer je često ogroman, zmijolik i podsjeća na ogromnu glistu, ali nije opasan. Zapravo, vrlo je koristan jer tamani puževe, insekte (naročito skakavce) i miševe.

blavor

Blavor, izvor: www.teraristika.org

glava blavora, izvor: Wikimedia Commons

Druga kod nas česta vrsta beznogog guštera jeste sljepić (Anguis fragilis), blavorov nešto gracilniji “rođak” iz iste porodice, Anguidae. On je manji, naraste oko 40 cm, i tanji nego blavor. Hrani se uglavnom puževima i crvima. Smećkaste je boje, bez jasno diferenciranih šara.

sljepić

sljepić, izvor: Wikimedia Commons, “Anguidae”

Što se tiče zmija otrovnica, tu je možda najpametnije imati na umu da što je zmija šarenija, to je otrovnija (mada ni to nije posve tačno). Djeci se u školama obično nešto opisno izloži o poskoku, u lekciji o primorskom kraju, ali im se ne stavi slika ove zmije niti napiše kako reagovati u slučaju ujeda.

Druga naša otrovnica, šarka/riđovka se nekad ni ne spomene. Meni je muka od priče kako naši udžbenici ne valjaju i kako podstiču samo osnovni nivo znanja – reprodukciju informacija i zato na ovom blogu pokušavam donijeti neku vrstu “digesta” korisnih informacija te da kritikom udžbenika popunim njihove nedostatke.

Dakle, ovo je riđovka (Vipera berus) iz porodice Viperidae (ljutice):

riđovka herpetologija zmije gmizavci

By Benny Trapp – Own work, CC BY 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=12570624

Podvrsta ove zmije je bosanski šargan, Vipera berus bosniensis, endemična za naše krajeve.

Ovo je poskok, Vipera ammodytes, također iz porodice Viperidae:

Za njega je vrlo karakterističan “roščić” koji ima na glavi.

Zašto sam sve ovo pisala? Pa da ljudi konačno vide da griješe, možda se naivno nadajući kako će neko ipak naučiti kako sljepić i blavor nisu zmije, a naročito ne opasne i kako će naučiti kako izgledaju naše dvije najotrovnije zmije. Nisam ni spomenula niz drugih zmija- bjeloušku, smuka, ribaricu i druge jer bi to bilo predugo.

U Hrvatskoj su sve vrste zmija, ponavljam, zaštićene. U BiH još uvijek nije dovršena Crvena lista (bar koliko ja znam) i tek se za neke vrste, ponajviše ptica, zna zasigurno da su zaštićene. Tužno je i pretužno da većina građana BiH pojma nema o zaštićenim vrstama niti o zaštiti rijetkih i ugroženih vrsta. Ne želim da mi iko uputi argument kako stanovnici BiH imaju preča posla od učenja, da nije neko ni pomislio! Neke stvari su zaista elementarne, 101-kurs i sramota ih je ne znati. Valjda nam je preče maltretirati se oko jezičkih normi, nacionalnih mitologija i ostalih tužnih stvari dok zbog neznanja i izumiru prelijepe vrste poput tetrijeba, risa, divokoze, orlova i ovih nesretnih reptila o kojima sam sad pisala.