Invazivne biljne vrste: tihi pritisak na prirodu, zdravlje i budžet Kantona Sarajevo

Invazivne biljne vrste se često doživljavaju kao „korov koji smeta“, ali stvarnost je mnogo ozbiljnija. Kako objašnjava Belma Nahić, ekspertica za biodiverzitet i jedna od autorica Operativnog plana za upravljanje invazivnim vrstama flore u zaštićenim područjima Kantona Sarajevo, ove biljke predstavljaju istovremeno ekološki, zdravstveni i ekonomski rizik.

„Invazivne vrste danas se smatraju jednom od najvećih dugoročnih prijetnji ekosistemima zaštićenih područja“, ističe Nahić. One ne mijenjaju samo sastav biljaka, nego i cijele ekosisteme, čime ugrožavaju i usluge koje priroda pruža ljudima – od čiste vode do stabilnog tla i rekreativnih vrijednosti.

Tresetišta, osjetljivi ekosistemi poput Bijambara, naročito ugroženi

Posebno osjetljiv primjer u Kantonu Sarajevo su tresetišta na Bijambarama, gdje je zabilježena invazivna vrsta Erechtites hieraciifolius – visoka plamenjača. Ova biljka u centralnoj Evropi sve brže kolonizira tresetišta, koja spadaju među najrjeđa i najranjivija staništa. Ako se takva vrsta ustali, „pejzaž koji formalno štitimo polako gubi svoj izvorni karakter“, upozorava Nahić.

No, invazivne vrste nisu samo problem za prirodu. Neke od njih direktno utiču na zdravlje ljudi. Najpoznatiji primjer je ambrozija, čiji polen izaziva jake alergije i respiratorne probleme. Iako je ona prisutna i u zaštićenim područjima, najveći rizik je u urbanim zonama Sarajeva, gdje je njena rasprostranjenost mnogo veća. „To više nije samo ekološka tema, nego i javnozdravstveno pitanje“, kaže Nahić.

Koje su to najproblematičnije biljke

Treći sloj problema je onaj koji se često previđa – ekonomski. Invazivne vrste povećavaju troškove održavanja prostora, smanjuju turistički potencijal i otežavaju upravljanje zaštićenim područjima. Prema podacima Međuvladine platforme za biodiverzitet IPBES, „ekonomske procjene upravljanja, kontrole i štete koje prouzrokuju invazivne vrste se učetverostručuju sa svakom proteklom dekadom“. Drugim riječima, ono što se danas ne riješi, sutra postaje mnogo skuplje.

Među vrstama koje prave najviše problema u Kantonu Sarajevo su japanski dvornik (Reynoutria japonica), koji se agresivno širi i u urbanim sredinama oštećuje infrastrukturu, te ambrozija (Ambrosia artemisiifolia). Tu su i pajasen (Ailanthus altissima), pajavac (Acer negundo), čičoka (Helianthus tuberosus), jednogodišnja krasolika (Erigeron annuus), bagrem (Robinia pseudoacacia) i visoka plamenjača. Dok je ambrozija alergen, dotle japanski dvornik (naslovna slika) ima potencijal da uništava asfalt pa čak i temelje kuća i grobove.

„Invazivne vrste ne poznaju granice zaštite. Operativni plan se formalno odnosi na zaštićena područja, ali tokom izrade plana i radionica vrlo jasno smo otvorili upravo ovu temu. U razgovorima s upravljačem Kantonalnom javnom ustanovom za zaštićena prirodna područja KS te kroz terenske obilaske, jasno je da u većini slučajeva pritisak invazivnih vrsta ne nastaje ‘iznutra’, nego dolazi iz zona koje se naslanjaju na zaštićena područja: urbane površine, zapuštene parcele, infrastrukturni koridori, rubovi naselja, itd. Primjeri poput japanskog dvornika i ambrozije to jasno pokazuju. Japanski dvornik u urbanim sredinama može praviti ozbiljne infrastrukturne probleme, širi se vrlo agresivno i teško se iskorjenjuje, dok je ambrozija direktan javnozdravstveni problem. Dakle, njihov uticaj daleko prelazi granice zaštićenih područja“, istakla je Nahić.

Operativni plan koji je izradila Inicijativa za šumarstvo i okoliš – FEA, uz podršku Fonda za zaštitu okoliša FBiH, uvodi vrlo precizan pristup: mapiranje žarišta pomoću GIS-a, mrežu 100×100 metara i praćenje tzv. hotspot zona. Ovakvo „mikro-planiranje“ je ključno jer se invazivne vrste ne šire ravnomjerno. One se prvo pojavljuju uz puteve, staze, parkinge i rubove šuma – tačno tamo gdje ljudi najčešće ulaze u prirodu.

Jednako važno je i „pogoditi pravi trenutak“ za uklanjanje biljaka. Ako se, na primjer, ambrozija pokosi nakon što je već formirala sjeme, praktično ste pomogli njenom širenju. Kod drugih vrsta, pogrešno uklanjanje može izazvati još snažniji rast.

Plan je zamišljen kao desetogodišnji proces. Uspjeh bi, prema Nahić, značio da se žarišta invazivnih vrsta smanjuju i da se nove pojave otkrivaju rano. Neuspjeh bi bio da se invazije probiju u najvrednija staništa i da kontrola postane samo povremeno „gašenje požara“.

„U praksi bi to značilo da monitoring zaista funkcioniše, da se podaci koriste za planiranje i da se mjere ponavljaju dosljedno iz godine u godinu“, dodaje Nahić.

„Uspjeh je kada invazivne vrste postanu upravljiv problem. Neuspjeh je kada postanu trajno stanje“, zaključuje ona.

Naslovna fotografija: japanski dvornik (Foto: Đorđije Milanović, Vrelo Bosne)