Bob, Vicia faba

 

 
 
 
Piše: Stribor Marković, dr. sc. farmaceutskih znanosti 
 
A na kvadrat plus B na kvadrat jednako C na kvadrat. Toliko je ostalo od Pitagore u općoj kulturi, temelj muka srednjoškolaca kada kasnije uče sinuse i kosinuse. Bio je obožavan, mrzili su ga, imao je navodno čak i nadnaravne moći. Nije, navodno, volio demokraciju, ali malo ljudi zna da nije volio – bob. Ne znamo da li je imao nadnaravne moći ali je, ne znajući, posijao čarobni bob razumijevanja individualnosti i tek u XXI. do kraja ćemo se popeti po narasloj velikoj stabljici na posebnu razinu medicine.
 

 

Kyamon apechehesthe, “budi daleko od jedenja boba”. Što je to mrsko bilo Pitagori u bobu? Bob je izdržljiva grahorica koju su vjerojatno otkrili još Egipćani. U doba prije mobitela ljudi su promatrali sebe, ljude i prirodu i opazili su nešto neobično. Dio ljudi ružno reagira na svježi bob. Kod nekih ljudi izaziva favizam, bolest koja je opisana tek u XIX. stoljeću, a čiji su uzroci shvaćeni tek u stoljeće kasnije. Iz narodne predaje Pitagora je zaključio kako samo dijelu populacije bob loš ali je napravio grešku koju medicina zna napraviti i danas. Generalizirao je ovu pojavu i svima „zabranio“ konzumiranje boba, opravdavajući to metafizičkim objašnjenjima – navodno su u bobu skriveni naši mrtvi preci.

 

 
 
 

 

1931. godine Sir Archibald Garrod u knjizi Inborn Factors in Diseases gotovo je proročki opisao jedno od današnjih temeljnih pravila medicine. Rekao je: neobične reakcije na lijekove imaju temelj u biokemijskoj individualnosti.
Za svoju teoriju još nije imao dovoljno „mesa“, odnosno praktičnih potvrda. Nije trebalo dugo čekati: 1943. godine, u jeku Drugog svjetskog rata, američki liječnici zamijetili su neobičnu pojavu. Novi lijek protiv malarije, primakin, derivat prirodnog kinina, samo je u nekih pacijenata izazivao hemolitičku anemiju. U toj bolesti dolazi do raspada crvenih krvnih stanica. Iznenađujuće, postojao je neki genetski razlog jer su tu tešku nuspojavu uglavnom dobivali Amerikanci podrijetlom iz Afrike i nacija iz područja Mediterana. Trebalo nam je vremena da se popnemo po čarobnom bobu, ali smo spojili favizam i nuspojavu primakina u jedan gen.

 

Dio populacije Afrike i Mediterana imao je neaktivan jedan enzim, glukoza-6-fosfat dehidrogenazu. To je enzim koji ima ulogu u razgradnji glukoze ali je i glavni antioksidativni zaštitnik crvenih krvnih stanica (eritrocita). Kakve bi onda bilo evolucijske koristi od takvog manjka? Pokazalo se, ipak, da bi. Takvi ljudi imaju veću otpornost na malariju, jer dodatni oksidativni stres u eritrocitima čini takve eritrocite nepovoljnim za rast uzročnika malarije. U biologiji ovo poznajemo kao „selekcijski pritisak“ jer bi takvi ljudi lakše preživjeli i imali potomstvo. U normalnim okolnostima ti bi ljudi normalno živjeli nesvjesni svojeg „defekta“.

 

Kemijski spojevi u bobu, vicin i konvicin, ali i lijek primakin, izazvat će povećani oksidativni stres u eritrocitima. Bez zaštitnog enzima eritrociti propadaju i nastaje njihov raspad, odnosno hemolitička anemija. Prednost u jednom slučaju, mana u drugom. Za početak, ne možete jesti bob.

 

Otkriće individualnosti nuspojava jednog lijeka, primakina, bio je prvi korak ali neće biti dovoljan. Pedesetih godina XX. stoljeća bili smo svjesni tužne priče. Pojedini ljudi su umirali tijekom operacija a ta smrt bi bila izazvana lijekom koji opušta mišiće, sukcinil-kolinom. 1956. godine liječnik Kalow objasnit će to nasljednim nedostatkom enzima butiril-kolinesteraze. Sano godinu dana kasnije Bonicke i Lisboa u već legendarnom radu Uber die Erbbedingtheit der intraindividuellen Konstanz der Isoniazidausscheidung beim Menschen“ objavit će kako na koncentraciju lijeka protiv tuberkuloze, izonijazida, utječe individualna aktivnost enzima N-acetil-transferaze.

 

Nova grana medicine rodit će se 1959. godine kada profesor Friedrich Vogel iz Heidelberga objavljuje Moderne probleme der Humangenetik. Nazvat će ju – farmakogenetika, a mi ćemo ju kasnije još nazivati farmakogenomika. Kako naše nasljeđe nosi utjecaj na efikasnost lijeka ili njegove nuspojave? Ako imate mutaciju rs4149056 na genu za protein SLCO1B1 mogli biste imati povećani rizik nuspojava simvastatina, lijeka protiv povišenog kolesterola, baš kao i ako imate mutaciju rs4693075 na COQ2 enzimu. Genetičke razlike u enzimu CYP2C19 mogu diktirati koliko će biti djelotvorni lijekovi koji se koriste u liječenju gastritisa i postoji mala populacija ljudi koji iznimno brzo obrađuju i uklanjaju ove lijekove. Liste su vremenom iz tablica prerasle u knjige i baze podataka.

 

Neka od testiranja smo usvojili i rade se u bolnicama. Neke još nismo spustili u rutinu. Kao i sva genetska testiranja interpretacija nije uvijek jednostavna, dodatni kontrolni mehanizmi, epigenetika, mogu utjecati na realnost. Uvijek je zamka bojati cijelu sliku crnim ili bijelim bojama isključivosti i nije mudro da Facebook logika isključivosti preuzme ovo lijepo područje medicine. Ipak, u budućnosti jedna sasvim ne-biološka pojava odvest će nas u područje individualnosti. Novac. Genetske tehnike su nekoć bile skupe. Danas se mjere u stotinama dolara, a uzimanje DNK je iz obične sline ili brisa sluznice usta, bez bockanja. Često znam ponavljati, statistika kliničkih studija je beskrajno korisna medicini, ali, ako zaboravimo individualnost van velikih brojeva, nećemo napredovati. Napredujemo. To je budućnost koja vas, nadam se, čeka. Potrudit ćemo se.

 

Pitagora je rekao kako je muzika kompleksna matematička jednadžba, kako cijeli Svemir svira zakonitostima. Nije bio svjestan da će biti iskra koja će zapaliti vatru farmakogenetike, svojim prezirom prema bobu. U muzici gena vlada harmonija koju samo mi vidimo nesavršenom. Još joj, naime, nismo dorasli. Tek se penjemo po davno zasijanom bobu, mahune njegove su iznad oblaka.
(Ovaj tekst je zapravo post sa FB stranice Stribora Markovića i sa autorovim dopušenjem je prenesen na Quantum of Science)