Kako je jedna slomljena ruka u Lici spriječila Galilea da objavi svoje najvažnije djelo: Giovanni de Galliano Pieroni

Višestoljetni sukob između habsburške i osmanske dinastije bio je sudar titana koji je oblikovao povijest srednje Europe i Balkana od 16. stoljeća nadalje. Hrvanje njihovih gigantskih carstava samljelo je pod nogama prostore na kojem se odvijalo. Hrvatske zemlje bile su jedan od tih prostora, a osmansko carstvo postupno je napredovalo osvajajući njihove komade sve do početka 17. stoljeća. Za to su vrijeme mjesni velikaši i carska vojska nastojali što učinkovitije organizirati njihovu obranu, što nije bilo lako. Način ratovanja se mijenjao i stara utvrđenja više nisu mogla izdržati paljbu velikih topova, a stare feudalne vojske više nisu bile učinkovite i trebalo ih je zamijeniti uvježbanim plaćenicima. Zbog toga je tijekom 16. stoljeća od većine onoga što je ostalo od Hrvatske ustrojena Vojna krajina, čija su utvrđenja i vojsku velikim dijelom financirale carske pokrajine u današnjoj Sloveniji.

Kvaliteta utvrda Vojne krajine jako je varirala. Kako se fronta mijenjala, tako je vojska koristila sve što joj je bilo na raspolaganju. Ponegdje su postojale suvremene, namjenski sagrađene utvrde, poput Nehaja u Senju, a Karlovac je cijeli sagrađen na do tada pustom mjestu i bio je jedna od najmodernijih utvrda tadašnje Europe. Drugdje je vojska uselila u stare plemićke dvorce poput Modruša ili Brinja, a neke su utvrde bile naprosto nekadašnji crkveni zvonici ili što je već moglo u nuždi poslužiti za zaklon. Sve je to trebalo nekako održavati i modernizirati, a za to su bili potrebni obrazovani inženjeri poput Giovannija Battiste Pieronija.

Giovanni Battista Pieroni rođen je u Firenci 1586. godine. Otac mu je bio slikar i arhitekt Alessandro Pieroni, vrlo istaknuti dvorjanin toskanskog vojvode. Nakon studija prava i prirodnih znanosti u Pisi, vratio se u Firencu i tamo pridružio dvoru vojvodske obitelji Medici. Specijalizirao se za vojnu arhitekturu i nadgledao izgradnju utvrda, ali je također ondje upoznao znanstvenika kojeg je čekala blistava budućnost – Galilea Galileija. Obojica su, naime, bili ljubitelji matematike i astronomije, te su se sprijateljili i od tada uvijek bili u kontaktu.

Pieroni, međutim, nije ostao u Italiji. Početkom 1620-ih godina otputovao je u Beč i stupio u službu svetog rimskog cara Ferdinanda II., kojemu su trebali vojni inženjeri zbog Tridesetogodišnjeg rata koji je upravo počinjao. Ubrzo je bio uposlen da nadgleda stanje utvrda u Mađarskoj i Češkoj i predloži kako bi ih se moglo poboljšati. Sudjelovao je u izgradnji utvrda oko Praga i postao glavnim graditeljem češkog dvora. Ondje mu je dobro došlo i njegovo poznavanje astronomije. Naime, čuveni carski vojskovođa Albrecht von Wallenstein, koji je mnogo držao do astrologije, tražio je novog dvorskog astrologa da mu sastavlja horoskope i odabrao je upravo Pieronija. Na tom je mjestu naslijedio astronoma Johannesa Keplera, kojeg je upoznao i neko je vrijeme posredovao u njegovoj korespondenciji s Galileom. U službi vojvode von Wallensteina Pieroni je prokrstario Europom, slijedeći carsku vojsku i izvršavajući arhitektonske zadatke, a početkom 1630-ih imenovan je carskim dvorskim inženjerom i preselio se u Beč. Njegovi su zadaci bili da služi caru kao astrolog i da nadgleda izgradnju utvrda, a sudjelovao je i u podučavanju princa Leopolda.

Za to se vrijeme Galileo našao u velikim neprilikama. Dok je pisao djela u kojima je zastupao kopernikansko shvaćanje svemira, upleo se u rasprave s teolozima, zbog čega se našao na radaru rimske inkvizicije. Godine 1633. njegova su stajališta osuđena kao heretička, a on je ostatak života proveo u kućnom pritvoru, u svojoj vili kod Firence.

Međutim, dio njegove osude sadržavao je zabranu da objavi bilo koje svoje djelo, bilo postojeće, bilo buduće. Tako mu je bilo onemogućeno objaviti knjigu Dijalozi o dvije nove znanosti koju je dovršio nakon svoje osude. Bilo je to njegovo posljednje i, prema mnogima, najvažnije djelo, koje sumira njegov cjeloživotni rad na području fizike. On ga je smatrao svojim najvećim doprinosom znanosti. U njemu je razradio statiku i teoriju kretanja i postavio temelje za suvremeno shvaćanje mehanike. Sastavljeno je kao živahni razgovor među prijateljima i, unatoč tome što iznosi vrlo složene koncepte, nije dosadno. Galilejevi prijatelji inzistirali su da ga što prije objavi. Kako su inkvizitori budno pazili na aktivnosti talijanskih tiskara, u Italiji je to bilo nemoguće.

U pomoć mu je priskočio Pieroni. On je Galileu 1635. godine predložio da Dijaloge tiska u Beču, daleko od dosega rimske inkvizicije. Međutim, to nije bilo tako jednostavno. Kada mu ondje nije uspjelo naći tiskara, Pieroni je potegnuo svoje veze u Češkoj. Tamošnji su biskupi bili skloni ideji da se knjigu tiska, ali ništa konkretno nije bilo dogovoreno. Nakon mnogo neuspjeha, pošlo mu je za rukom da knjigu pokuša tiskati u Pragu, u tiskari tamošnjeg sveučilišta. Međutim, uvjet je bio da za to dobije preporuku dvaju teologa.

Baš dok se bavio time, Pieroniju je 1636. godine stigla carska zapovijed da mora otputovati u Hrvatsku, u Vojnu krajinu, kako bi provjerio stanje tamošnjih utvrda na granici s Osmanskim Carstvom. Nekoliko je godina, s prekidima, obilazio današnju sjeverozapadnu Hrvatsku i Sloveniju. U Brinju u današnjoj Lici je slomio ruku dok je sam mjerio tamošnja utvrđenja, što mu je pruzročilo nezgode u daljnjem radu. Mnogo se bavio Karlovcem – tada su na tamošnjoj tvrđavi izvođeni dodatni radovi, koje je on imao nadgledati i predlagati poboljšanja. Izradio je i nacrte novih tvrđava u Rijeci. Sačuvani su njegovi nacrti, crteži i izvještaji o stanju mnogih utvrđenih mjesta Vojne krajine, od gigantskih gradova-utvrda poput Karlovca do starih ruševina poput Belaja. I dok je za Karlovac imao mnogo prigovora, vrijedi napomenuti da je bio pun pohvala za Zvečaj, koji je pripadao grofovima Frankapanima: rekao je da je i lijep i dobro utvrđen. Nekadašnja velika crkva u Oštarijama bila je u to vrijeme prenamijenjena u utvrdu i Pieroni je izvijestio da to nije bila loša ideja, te da ju se može još bolje utvrditi. Opsežne izvještaje sastavio je o Senju i Rijeci.

Dok se Pieroni bavio Vojnom krajinom, njegov pokušaj tiskanja Galilejevih Dijaloga je propao. Galileo je rukopis konačno tiskao 1638. godine u Nizozemskoj, kod izdavača Elzevira, poznatog po tiskanju mnogih tada zabranjenih djela. Zanimljivo je da je današnja izdavačka kuća Elsevier, koja izdaje mnoge znanstvene časopise (primjerice, Lancet), od Elzevira preuzela ime i žig.

Pieroni se i nakon Galilejeve smrti 1642. godine nastavio baviti astronomijom, a u Beču je okupio Antistagiritsku akademiju, klub znanstvenika koji su zastupali kopernikansku i Galilejevu astronomiju nasuprot geocentrične. Ondje je i umro 1654. godine.

Da se Pieroni nije morao verati ličkim vrletima, možda bi mu pošlo za rukom tiskati Galilejevu knjigu. Međutim, vjerojatno u tom slučaju neke od hrvatskih utvrda ne bi bile obnovljene, a možda ni sagrađene. Ali svakako je impresivno da su čak i osobe poput Galilea imale neke, barem daleke i posredne veze s Gorskim kotarom i Likom.

Pieronijeve izvještaje o hrvatskim utvrdama možete pročitati (na talijanskom) ovdje: https://dizbi.hazu.hr/a/?pr=iiif.v.a&id=177128&tify={%22panX%22:0.585,%22panY%22:0.756,%22view%22:%22info%22,%22zoom%22:0.393}, a cijeli tekst i slovenski prijevod njegovih izvještaja te lijepe grafike i nacrte iz njegovih djela nalaze se u knjizi Poročila in risbe utrdb arhitekta Giovannija Pieronija koju je uredila Helena Seražin, a objavljena je 2008. u Ljubljani. Galilejeve Dijaloge o dvije nove znanosti možete u engleskom prijevodu čitati ovdje: http://galileoandeinstein.physics.virginia.edu/tns_draft/index.html.

 

Naslovna slika:Frontispis Rasprava i matematičkih demonstracija oko dvije nove znanosti Galilea Galileija (Leida, 1638.), izvor: Di Museo Galileo – Istituto e Museo di Storia della Scienza – Museo Galileo – Istituto e Museo di Storia della Scienza, CC BY-SA 4.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=50344713