Šta je demokratija? Očigledno nema isto značenje za sve. Za neke je demokratija pravo na glasanje, za neke pravo na slobodu izbora, sloboda govora, pravo na slobodno prakticiranje religije ili ateizma, za neke je to sistem upravljanja u kojem sva vlast nije u rukama jedne osobe poput kralja ili autokratskog predsjednika.

Demokratija jeste sve ovo, bez daljnjeg, ali ne i samo to. Demokratija bi trebala biti napor da se svijet učini boljim. Od ponašanja za stolom, ponašanja prema partneru, djeci, životinjama, ulaganja u znanje, umjetnost, u obrazovanje i odgoj. Odgoj i obrazovanje jesu demokratija. Lična kultura koja nam nalaže da ne treba bacati smeće na ulice, livade, šume, rijeke i mora je također demokratija, budimo iskreni.

Demokratija je i kada imate neku moć – bila to moć jer ste na liderskoj poziciji, političar ste ili ste popularna osoba, imate novac  – da predstavljate određenu grupu koja nema možda svoj glas, i to s dignitetom i integritetom, da ne koristite svoj glas kao megafon za mržnju, dezinformacije, nego da podučavate i da i sami znate razliku između dezinformacije i informacije, ali i da znate i šta je govor mržnje i poticanje na mržnju.

Ukratko, demokratija je prosvećenost, također.

Američki filozof John Dewey je 1916. napisao knjigu „Demokratija i obrazovanje“. On ovdje tvrdi kako su obrazovanje i učenje društveni procesi, što se ne može poreći, ali i da su škole (odnosno, obrazovne institucije uopšte, uključujući i fakultete, univerzitete te naučne institute) mjesta gdje se društvene promjene trebaju događati.

„Dewey je vjerovao da je demokratija etički ideal, a ne samo političko uređenje. Drugo, smatrao je sudjelovanje, a ne predstavljanje, suštinom demokratije. Treće, insistirao je na harmoniji između demokratije i naučne metode: neprestano šireće i samokritične istraživačke zajednice, koje djeluju na pragmatičnim načelima i stalno revidiraju svoja uvjerenja u svjetlu novih dokaza, pružile su Deweyju model za demokratsko odlučivanje. Konačno, Dewey je pozvao na proširenje demokratije, zamišljene kao etički projekt, s politike na industriju i društvo“, napisao je Robert Westbrook[1] u „John Dewey and American Democracy“.

Napad na Kapitol i svi društveni preokreti koji su iza njega došli, ali i dešavanja prije toga, uključujući i dešavanja u pandemiji obnovili su pozive visokom obrazovanju da daju prioritet građanskom učenju i demokratskom angažmanu, pripremajući svakog studenta za konstruktivno sudjelovanje u javnom životu. Prečesto se pretpostavlja da nastavnici istorije, političkih nauka, filozofije i komunikacija imaju primarnu odgovornost za poticanje demokratskog i građanskog angažmana, a STEM obrazovanje i praksa pozicionirani su kao apolitični ili odvojeni od aktualnih događaja, što nije tačno.

Potrebna je veća angažovanost u javnom životu i naučnika, a pod time se ne podrazumijeva samo učlanjenje u stranku, „bavljenje” politikom kao poslom ili postavljanjem na poziciju savjetnika političara. Neki naučnici ostaju „apolitični“ i tvrde da se „samo žele baviti naukom“, te kako njihov rad nema veze s politikom. Drugi smatraju da je jedini način društvenog uključivanja u politički život – politički angažman, zaboravljajući ulogu intelektualaca kao potencijalnog glasa onih koji nemaju glas – kroz sredstva javnog mnijenja – tradicionalne medije i društvene mreže. Treći se potčinjavaju autocenzuri jer, nažalost, obično je slučaj da se javne obrazovne institucije finansiraju upravo iz budžeta koji kontrolišu oni moćnici koje treba kritikovati ili, u slučaju privatnih obrazovnih institucija, da novac dolazi i/ili od donacija osoba koje bi trebalo kritikovati ili od upisnina.

U takvoj klimi praktično ne postoje „slobodni intelektualci“ niti sloboda govora  – i jasno je da je većini ljudi draže imati egzistencijalnu sigurnost nego „talasati“ i ostati bez posla (ili nikada ne naći posao jer ste nepoželjni).

Kod Kurta Vonneguta imamo upravo tu situaciju u „Hokus pokus“, kada glavni junak gubi posao na obrazovnoj instituciji zbog izražavanja neodgovarajućih stavova i citiranja drugih koji imaju nepodesne stavove.

Nasuprot autocenzuriranim intelektualcima, postoje i estradni intelektualci koji procjenjuju šta i kada i pred kim mogu izustiti da steknu popularnost. Oni, igrajući se sa slobodom govorom, a često zapravo samo reflektirajući mišljenje određene grupe koriste lajkače na društvenim mrežama kao monetu svoje društvene pozicije, odnosno „kapital društvenih mreža”.

Naučni konsenzus kao slaganje naučne zajednice oko nečega, je proces u kojem se zaključci i najbolja moguća rješenja za problem i objašnjenja ne nalaze tek u pukoj debati pripadnika klanova „za“ i „protiv“, kako se prečesto predstavlja, a naročito ne u za-i-protiv debatama naučnika i laika. Konsenzus se u naučnoj zajednici dobija na bojnom polju naučnih radova, konferencija i simpozijuma, gdje se se iznose dokazi, gdje se rade peer-reviews tih dokaza.

Međutim, prostor naučnog konsenzusa je zatvoren za laike, što je dobro, ali istovremeno većinu naučne zajednice okreće prema sebi, unutra i zatvara (prosto jer je tako lakše naučnicima), umjesto da komuniciraju svoj rad javnosti, koliko je to moguće, recimo da utječu na ažuriranje udžbenika, koji često zaostaju za naučnim otkrićima po nekoliko decenija, bar kod nas.

Svrha nauke, odnosno naučnika nije da budu sami sebi dovoljni, zatvoreni, ali nije ni da ulaze u debate s laicima. Kada je američki vakcinolog iz Teksasa, dr Peter Hotez odbio izazove potkastera Joea Rogana da debatira o vakcinama s antivakserima (po principu „Hic Rhodus, hic salta“[2]), to se doživjelo u javnosti kao „kukavičluk“. Hotezovo bojno polje jeste njegova laboratorija i akademska javnost za rasprave. Ali istovremeno, Hotez je naučnik koji je izuzetno aktivan na društvenim mrežama i u javnosti uopšte, gdje stalno pokušava objasniti nauku vakcina i pružiti debunk (dokaze protiv) nekih dezinformacija. Gostovanje u potkastu od njega svakako ne bi napravilo heroja i pobjednika, samo bi se sasvim sigurno izložio dobro pripremljenom poniženju jer niti jedan naučnik ne može vaditi iz džepa dokaze onom brzinom kao što neko ko želi širiti dezinformacije to može raditi.

Učešće naučnika u komuniciranju vlastite nauke i podučavanju, kao osoba koji potiču kritičko mišljenje, te učešće naučnika kao donosilaca odluka, savjetnika pri donošenju odluka i legislativa itekako se uklapa u Dewyeva razmišljanja o važnosti obrazovanja i nauke za demokratiju. Javne rasprave s onima koji otvoreno pokazuju antinaučne stavove pod krinkom prava na slobodu govora i kritike, međutim, troše značajnu količinu energije i, nažalost, iz njih se teško može izaći s dignitetom i bez tragova blata.

Naučnici stoga moraju naći sredinu – kad i koliko komunicirati nauku i djelovati prosvjetiteljski, kada i s kim se ne uključivati u rasprave, te koliko ići u pojednostavljivanje ili kompleksnost materije.

 

Reference:

[1] Westbrook, Robert B. (1992). “John Dewey and American Democracy”. The American Historical Review. 97 (3): 919–20.

[2] Ovdje je Rodos, ovdje pokaži – Značenje: Pokaži ovdje (na licu mjesta) što znaš i umiješ. Ove riječi izvorno potječu iz Ezopove basne „Hvalisavac”. U toj se basni jedan petobojac stalno hvalio svojim izvrsnim rezultatima postignutim na natjecanju u skoku u dalj na grčkom ostrvu Rodu. Kad je onima koji su ga slušali bilo dosta njegovog hvalisanja, od njega su zatražili da pred njima pokaže što može.