Nova istraživanja sugerišu da mozak proizvodi više hormona zadovoljstva dopamina kada osjećamo čežnju za ili provodimo vrijeme s našim partnerom. Ali kada prekinemo vezu, njihov jedinstveni „hemijski otisak” blijedi. Studija se temelji na poljskim voluharicama, koje imaju posebnost da pripadaju 3 – 5% sisara koji stvaraju monogamne  veze.

Dakle, nije isto ako idete na dejt i ako idete provesti večer s prijateljima. Količina dopamina koja se oslobađa, odnosno, uzbuđenje koje osjećate naprosto nije isto. I vi to dobro znate.

Naučnici su sada pronašli biološki potpis želje koji nam pomaže da objasnimo zašto želimo biti s nekim ljudima više nego s drugim ljudima.

Studija, objavljena 12. januara 2024. u časopisu Current Biology, sa University of Colorado at Boulder, došla je do novih uvida u to šta se događa unutar ljudskog mozga kako bi bile moguće intimne veze ali i šta se događa kada se te veze prekinu.

Za studiju, naučnici su koristili najsavremeniju neuroimaging tehnologiju kako bi u realnom vremenu mjerili što se događa u mozgu dok voluharica pokušava doći do svog partnera. U jednom scenariju, voluharica je morala pritisnuti polugu kako bi otvorila vrata sobe gdje je bio njen partner. U drugom, morala je preći preko ograde da bi se sastala s njim.

U međuvremenu, mali senzor na bazi optičkih vlakana pratio je aktivnost, milisekundu po milisekundu, u jezgri akumbensa životinje, regiji mozga odgovornoj za motiviranje ljudi da traže nagrade, od vode i hrane do droga zloupotrebe. Studije neuroimaginga kod ljudi pokazale su da je upravo jezgra akumbensa ta koja se aktivira kada držimo ruku svog partnera.

Nucleus accumbens, odnosno jezgra akumbensa, dio je mozga koji se nalazi u bazalnom dijelu prednjeg dijela mozga, a uključen u motivaciju, zadovoljstvo, nagrade i učenje. Ova regija igra ključnu ulogu u različitim bihevioralnim procesima, uključujući motivaciju za hranom, seksom, socijalnim interakcijama, kao i za potragom za zadovoljstvom.

Nucleus accumbens ima važnu ulogu u neurobiologiji osjećaja zadovoljstva i nagrade. Kada se aktivira, otpušta neurotransmitere kao što je dopamin, koji igra ključnu ulogu u formiranju osjećaja zadovoljstva i motivacije. Ova regija je posebno aktivna u situacijama koje donose nagrade ili zadovoljstvo, a promjene u njenom funkcionisanju povezane su sa različitim poremećajima, uključujući zavisnost, depresiju i shizofreniju.

Svaki put kada senzor otkrije izljev dopamina, on svijetli. Kada su voluharice pritisnule polugu ili se popele preko zida kako bi vidjele svog životnog partnera, vlakno bi jako zabljesnulo. I zabava se nastavila dok su se voluharice mazile i mirisale jedna drugu.

Nasuprot tome, kada je slučajna voluharica s druge strane tih vrata ili zida, senzor jedva da svijetli.

Ovo sugeriše da  dopamin nije samo stvarno važan za motiviranje da tražimo našeg partnera, već zapravo da ima više dopamina koji struji kroz naš centar zadovoljstva kada smo s našim partnerom nego kada smo s neznancem.

U drugom eksperimentu, par voluharica bio je razdvojen četiri sedmice što je čitava vječnost u životu glodara – i dovoljno dugo za voluharice u prirodi da pronađu drugog partnera.

Kada su se parovi ponovo sastali, sjećali su se jedno drugog, ali njihov karakteristični izljev dopamina gotovo je nestao. U suštini, taj otisak želje bio je nestao. Što se njihovih mozgova tiče, njihov bivši partner nije se razlikovao od bilo koje druge voluharice. Odljubili su se.

To je neka vrsta resetovanja unutar mozga koje omogućava životinji da nastavi i potencijalno formira novu vezu. Ovo bi mogle biti dobre vijesti za ljude koji su prošli kroz bolan prekid veze, ili čak izgubili supružnika, jer sugeriše da mozak ima urođeni mehanizam da nas zaštiti od beskonačne neuzvraćene ljubavi.

Autori naglašavaju da je potrebno više istraživanja kako bi se utvrdilo koliko dobro se rezultati kod voluharica mogu prevesti na ljude. Ali vjeruju da njihov rad na kraju može imati važne implikacije za ljude koji imaju problema s formiranjem bliskih odnosa ili za one koji se bore s gubitkom – stanje poznato kao produženi poremećaj tuge.

Naučnici se nadaju kako bi razumijevanjem toga kako zdrave veze (zar toga ima?) izgledaju unutar mozga, mogli početi identifikovati nove terapije koje mogu pomoći mnogim ljudima s mentalnim poremećajima koji utječu na njihov socijalni svijet.