Trebali bismo svi upamtiti iduće šifre: p53 i TP53. Prva, napisana malim slovom i brojem 53, šifra je za veoma bitan protein, a druga, napisana velikim slovima, u kurzivu i brojem 53, šifra je gena koji kodira taj protein. Dakle, zbog čega su p53 i TP53 važni?

 

Protein p53 ima nekoliko imena – celularni tumorski antigen, fosfoprotein p53, tumor supresor 53 i još neka imena, a zapravo predstavlja, grupu proteina slične građe koji štite genom od nastanka nekih, za organizam pogubnih mutacija – mutacija koje izazivaju tumor. Ovaj protein zapravo na nekoliko načina sprječava nastanak tumora – mehanizmom apoptoze (programirana smrt stanica), inhibira angiogenezu (nastanak novih krvnih sudova, ključni proces za ishranu tumora) i važan je za stabilnost genoma putem aktivacije mehanizma popravke DNK. Važan je za ekspresiju nekoliko gena uključenih u navedene mehanizme i to tako što se veže za specifične dijelove DNK. Ipak, najvažnija funkcija p53 jeste sprječavanje diobe stanica u kojima se dogodila mutacija pri čemu te stanice same sebe unište (apoptoza).

 

p53 vezan za DNK
 
 
Ime je dobio zbog svoje molekularne mase, izražene u kilodaltonima: naime, 1979. analiza (elektroforeza na poliakrilamidu – PAGE) je indicirala da se radi o proteinu mase 53 kDa, ali je poslije pokazano kako ovaj protein ima nešto manju molekularnu masu te da ima 15 izoformi koje mogu varirati od 3.5 do 43.7 kDa.
 
Proteini imaju nekoliko nivoa organizacije: prvi predstavlja primarna struktura, a suštinski je sekvenca aminokiselina, lanac aminokiselina povezanih peptidnom vezom. Ovaj raspored je kodiran u DNK, međutim, stvarna funkcija proteina počiva na sekundarnoj i tercijarnoj 3D strukturi – načinu na koji se molekula proteina presavije u prostoru. 
 
Od preko 1.7 miliona ljudi u SAD kod kojih se dijagnosticira neki oblik raka, kod njih 50% je pronađena mutacija na genima koji kodiraju p53. Uprkos ovoj tužnoj statistici, upravo su slučajevi mutiranog gena TP53, koji uzrokuju promjenu strukure i funkcije p53, naučnicima iznimno važni za bolje shvatanje načina na koji normalan protein djeluje. Također, poznavanje ove problematike je važno i za razvoj lijekova koji bi djelovali na p53. Trenutno se u svijetu razvija nekoliko ovakvih lijekova i većina se bazira na tome da se nivo normalnog p53 u stanicama poveća. Drugi pristup bi se sastojao u tome da se “liječi” izmijenjeni protein p53: za takav pristup je potrebno identificirati supstance koje se vežu na izmijenjeni p53 i mijenjaju mu strukturu tako da se on “normalizira”. Jedna takva supstanca se upravo testira i možda će se uskoro pojaviti na tržištu. 
 
Svaka supstanca koja “liječi” pogrešno savijen protein u suštini je origami-majstor: ona presavija loš origami, ispravlja strukturu i protein se savije onako kako treba. Lijekovi koji bi ovo činili imali bi i širu upotrebu, ne bi bili usko specifični za p53, nego bi se mogli primjenjivati i u drugim slučajevima pogrešno presavijenih proteina.