Robert Gallo jedan je od najutjecajnijih virologa dvadesetog stoljeća, a i centralna je figura jednog naučno-diplomatskog skandala te mu je nanijeta velika nepravda pri dodjeli Nobelovih nagrada. Radeći u Nacionalnom institutu za zdravlje, Gallo je bio jedan od prvih naučnika koji su otkrili ljudski retrovirus, što se pokazalo važnim otkrićem u borbi protiv raka. On je također bio suotkrivač virusa koji izaziva AIDS. virusa humane imunodeficijencije (HIV) i razvio je test koji se koristi za provjeru krvi na AIDS.

Robert Charles Gallo rođen je u Waterburyju u Connecticutu 23. marta 1937. Njegovi djed i baka su emigrirali u Sjedinjene Države iz Italije. Njegovi roditelji, Francis Anton i Louise Mary (Ciancuilli) Gallo, rođeni su i odrasli u Waterburyju, gdje je njegov otac radio kao metalurg. Gallov osnovni studij je bila biologija. Stekao je diplomu biologije 1959. na Providence Collegeu, a doktorirao na Jefferson Medical College. Nakon završetka medicinske specijalizacije na Univerzitetu u Chicagu, postao je istraživač na Nacionalnom institutu za rak, gdje je radio 30 godina, kao voditelj Laboratorije za biologiju tumorskih stanica.

Gallo je imao poseban razlog da studira biomedicinu – porodična tragedija i želja da pomogne drugima su ga usmjerili ka tome.

Presudni za Gallovo rano usmjerenje ka nauci imali su njegov otac i ujak, Joe Anthony, koji je bio zoolog. Međutim, 1948. godine će se dogoditi nešto što će preokrenuti Robertov život i ostaviti dubok trag.

Kada je Gallo imao samo 11 godina, njegovoj mlađoj sestri Judy, dijagnosticirana je leukemija u dobi od pet godina. Bila je jedna od prvih malih pacijentica koja je liječena antimetabolitnom hemoterapijom i jedna od prvih koja je doživjela remisiju od terapije lijekovima. Uprkos tim naporima, Judy je umrla u martu 1949. Gallo je bio duboko pogođen slikama njegove male sestre u bolnici i posljedicama koje je smrt djeteta nanijela njegovim roditeljima, posebice ocu.

Jedini pozitivan ishod ove porodične tragedije bio je to što je Gallo upoznao dr. Marcus Cox, patologa u bolnici St. Mary’s u Waterburyju koji je prvi dijagnosticirao bolest sestre. U svojoj autobiografiji, Virus Hunting, Gallo je opisao Coxa kao ,,kliničkog patologa po medicinskoj specijalnosti, koji je imao atribute rođenog naučnika, uvijek znatiželjnog, koji je uvijek tražio da otkrije zašto se nešto dogodilo na način na koji se dogodilo, i bio oštro kritičan”. Dr. Cox je postao blizak prijatelj Francisa Galla i mentor njegovog mladog sina Roberta.

Gallova grupa će sedamdesetih godina u časopisu Science opisati nešto što će nazvati faktor rasta stanica. Ova tvar će poslije biti preimenovana u interleukin 2 (IL-2). Otkriće ove signalne molekule omogućilo je naučnicima mnoga druga istraživanja, uključujući uzgoj T-stanica kako bi se na njima uzgajali virusi koji ih inficiraju i to će onda dovesti do još nekih fantastičnih otkrića.

Prije ovog otkrića, Gallu se desilo nešto što je ozbiljno naudilo njegovoj reputaciji mladog naučnika. Godine 1975. Gallo i njegov kolega Robert E. Gallagher objavili su otkriće virusa ljudske leukemije. Ovo je za Galla bilo lično veoma važno jer je bilo povezano sa sjećanjem na smrt sestre. Ovo bi bio veliki uspjeh u Gallovoj početničkoj karijeri. Međutim, drugi naučnici nisu uspjeli ponoviti njegove rezultate. Zapravo, Gallovi uzorci su bili kontaminirani i retrovirusi koje je pronašao zapravo su od životinja, a ne od ljudi. Gallova prerana objava svog otkrića štetila je njegovu ugledu, ali nastavio je s tim istraživanjem. Ta upornost će ipak na kraju dovesti do rezultata.

On i njegove kolege će otkriti humani retrovirus 1981.  godine. Radi se o humanom virusu leukemije T-stanica, ili HTLV-I. Ovaj retrovirus kasnije je povezan s nekim oblicima leukemije i neuroloških bolesti. Godinu dana kasnije Gallo je otkrio još jedan retrovirus nazvan HTLV-II.

Otprilike u isto vrijeme jedna nova bolest je zadobila pažnju javnosti, posebno nakon što su neke poznate osobe oboljele. Radilo se o onome što danas znamo kao sindrom stečene imunodeficijencije, AIDS ili SIDA. 1984. AIDS je dijagnosticiran i čuvenom holivudskom glumcu Rocku Hudsonu.

Gallo je primijetio sličnosti između svojih HTLV retrovirusa i AIDS-a, posebno u pogledu načina na koji su se prenosili. Postao je jedan od prvih naučnika koji je posumnjao da je AIDS uzrokovan virusom, vjerojatno retrovirusom. 1982. Gallo je počeo da vodi novu radnu grupu za AIDS u Nacionalnom institutu za rak. Ipak, njegove pretpostavke i hipoteze je trebalo potvrditi, jer su se zasnivale samo na analogijama i predosjećaju.

Sljedeće godine, 1983. Gallo je uspio identificirati virus AIDS-a, koji je nazvao HTLV-III. Svoje je nalaze objavio u časopisu Science od 4. maja 1984. godine i to u čak četiri rada (ovdje, ovdje, ovdje i ovdje). Zatim je brzo razvio test za ispitivanje krvi na antitijela na virus i prijavio se za patent. Međutim, Luc Montagnier, francuski naučnik s Pasteurovog instituta u Parizu, u maju 1983. objavio je rad u Science u kojem je najavio otkriće virusa nazvanog limfadenopatija ili LAV. Za razliku od Galla, Montagnier i Francoise Barre-Sinousi, koja je izvela veliki dio rada francuskog tima na otkriću virusa koji izaziva AIDS, nisu uspjeli dokazati da je virus uzrokovao AIDS. Ali Montagnier je prijavio patent za analizu krvi na AIDS sedam mjeseci prije Galla. I tu počinju nevolje koje će dovesti do političke nategnutosti između Francuske i SAD.

Dakle, Montagnier i Barre-Sinoussi su izolovali virus iz AIDS pacijenta, ali nisu dokazali da taj virus ujedno i izaziva bolest. Trebalo je pokazati kako to nije neki oportunistički virus koji se samo našao kod pacijenta a da nije uzrokovao bolest. Zapravo je Gallo pokazao kako je novootkriveni virus ujedno i izazivač AIDS-a.

Dalje slijedi drama, kojoj je jedino ravna drama oko CRISPR patenta.

Ured za patente SAD dodijelio je Gallu patent za test na AIDS. Francuska je odgovorila tužbom protiv američke vlade. Ova kontroverza dovela je do nekoliko žestokih ,,razmjena vatre” između Galla i Montagniera u kojima su izmjenjivane optužbe za neprikladnost. Naučna zajednica nije odobravala taj rat jer je oduzimao vrijeme i energiju za rad na terapiji AIDS i daljnjem istraživanju. Godine 1987. nekoliko je naučnika, uključujući Jonasa Salka koji je imao vlastitu kontroverzu s vakcinom protiv dječje paralize, potaknulo Galla i Montagniera da podijele zasluge za ovo otkriće. Njih dvojica dogovorili su vremenski raspored događaja i objavili svoje zajedničke doprinose u članku iz 1987. u časopisu Nature. Vlada SAD-a i Francuske također su odlučile riješiti spor oko patenta izvan suda i podijeliti tantijeme od krvnog testa na AIDS.

1991. slijedi novi udarac: za Chicago Tribune Gallo priznaje da je otkriće HIV zasluga francuza i da je virusna kultura u Gallovoj laboratoriji nekako ,,kontaminirana” nekim francuskim virusom koji je dopremljen iz Pariza u jesen 1983. NIH (Nacionalni institut za zdravlje) i Office of research integrity te američki Kongres onda naređuju i sprovode istragu protiv Galloa i njegovog glavnog virologa i saradnika, Mikulasa Popovića. Do kraja 1992. Ured za istraživački integritet (ORI) utvrdio je da je Gallo kriv za nedolično ponašanje u istraživanju i naučno nepoštenje. Krajem 1993. ORI je odustao od optužbi jer, na temelju ,,novih standarda”, dokazi nisu bili dovoljni da se dokaže njihov slučaj. Kao rezultat toga, 1994. godine francusko-američki sporazum o testovima krvi i tantijemama je izmijenjen, tako da je Montagnier dobio veći udio tantijema od prodaje testnih kitova.

Godine 1989., na konferenciji o HIV/AIDS-u koju je sponzorisala Katolička crkva u Vatikanu, i koju su pozdravili HIV-om zaraženi sveštenici, Gallo je sudionicima obećao da će do 1992. postojati efikasna vakcina.

S kontroverzom uprljanim imenom, Gallo je ipak nastavio svoje istraživanje AIDS-a. Godine 1995., nakon 30-godišnje karijere u Nacionalnom institutu za zdravlje, odlazi da bi postao direktor novog Instituta za humanu virusologiju na Univerzitetu Maryland. Gallo od tada radi na vakcini protiv AIDS-a. U septembru 2001. Gallo je objavio da je razvio takvu vakcinu koja je efikasna kod majmuna, ali se pokazalo da nije dovoljno dobra za ljude. Potraga za efikasnom i sigurnom vakcinom protiv AIDS-a još traje.

2008. kreću nova natezanja oko doprinosa istraživanju uzroka AIDS. Naime, te godine Nobelovu nagradu za medicinu dobijaju Montagnier i Barre-Sinoussi za otkriće HIV, te Harald zur Hausen za rad na HPV virusu. Gallo je izostavljen iako ga se moglo komotno svrstati u dobitnike.

Montagnierova grupa u Francuskoj izolirala je HIV gotovo godinu i pol prije Galla, dok je Gallova grupa pokazala da virus uzrokuje AIDS i stvorila velik dio naučnih osnova koje su omogućile otkriće, uključujući tehniku ​​koju je prethodno razvio Gallov laboratorij za uzgoj T stanica u laboratoriji. Kada je Montagnierova grupa prvi put objavila svoje otkriće, rekli su da se uloga HIV-a u izazivanju AIDS-a ,,ostaje utvrditi”.

Očigledno je da je Nobelov komitet za dodjelu Nobelove nagrade za medicinu ili fiziologiju osjetio potrebu da diplomatski izbjegne Galla, zbog optužbi za naučno nepoštenje, a možda i da se izbjegne nategnutost i izvještačenost njegovih odnosa s Montagnierom. Međutim, nedugo nakon priznanja i sam Montaginer postaje središte skandala i loše nauke – počeće se aktivno baviti pseudonaukom, a u toku pandemije COVID-19 će, za razliku od svoje mudre štitećnice Francoise Barre-Sinoussi, izjavljivati nepojmljive spekulativne stvari bez trunke dokaza, čime će izazivati paniku i dati vjetar u leđa raznoraznim teorijama zavjera o prijeklu virusa.

U priči oko HIV, osim divne Françoise Barre-Sinoussi, treba spomenuti i još jednu ženu, kinesko-američku naučnicu -tajfun, Flossie Wong-Stal, koja je prva klonirala HIV i identificirala funkciju njegovih gena.