Pogledala sam mini-seriju “Englezi” (The English) i pokušaću da vam ispričam nešto važno vezano za tu seriju, a da vam je pri tome ne spojlam. Serija je veliki omaž Sergiu Leoneu i neka to bude pravi razlog za gledanje. Emily Blunt je sjajna u ulozi Lady Cornela Locke, tu su i Tom Hughes, čiji je lik bitan za pokretanje radnje, Ciaran Hinds i sjajni Chaske Spencer, kao jedan od centralnih likova, poručnik Eli Whipp.

Za ljubitelje westerna i Sergia Leonea, ko što sam sama, ova serija je top. Trenutno je ponuda serija bolja nego ponuda filmova, a ova svakako zaslužuje vaše vrijeme.

Međutim, centralnu ulogu u seriji ima nešto drugo. To nisu ni David Melmont niti Richard Wats, do srži iskvareni, oličenja zla, nego jedan nevidljivi, neopipljivi lik, kojeg možemo samo vidjeti pod mikroskopom, a njegovo djelo danas rijetko vidimo. Sifilis. Uzročnik bolesti je bakterija Treponema pallidum podvrsta pallidum, jedna spiroheta.

Treponema pallidum

Još nije sasvim jasno porijeklo bolesti. Jedna od hipoteza kako se proširila jeste da je neko od mornara koji su bili s Christopherom Columbusom proširio bolest po Španiji i da je došlo do ozbiljne epidemije u Napulju. Ipak, postoje i dokazi da je sifilis u nekim drugim, ponešto blažim oblicima postojao na evro-azijskom kontinentu i prije kontakta s nativnim plemenima u Americi. Te hipoteze se nazivaju “kolumbovska”  i “pretkolumbovska”.

Prema pretkolumbovskoj hipotezi, treponemoza je u obliku bedžela (uzročnik Treponema pallidum ssp. endemicum) i frambezije (Treponema pallium ssp. pertenue) bila uobičajena bolest kod djece u Evropi i Afro-Evroaziji od antičkih vremena. Uglavnom benigne iako još uvijek neugodne, infekcije su se javljale među mladima, prenosile su se preko zajedničkih posuda za piće ili posteljine sa samo malom količinom bakterija. U odrasloj dobi, ljudi zaraženi kao djeca imali su određeni stepen imuniteta koji je spriječio ozbiljne simptome nakon ponovne infekcije. Međutim, treponemoza je postepeno postala endemična i djeca su manje obolijevala. Tada se počeo pojavljivati kod odraslih kao sifilis. Budući da nikada nisu bili izloženi kao djeca, nisu se mogli odbraniti od ozbiljne bolesti.

Prije pojave antibiotika, sifilis se liječio živom, koja zaista ima jaka antimikrobna svojstva, što je baš i ne čini najboljim izborom za liječenje ljudi jer je za nas izuzetno toksična. Intravenozna primjena živinog hlorida je bila raširena i početkom 20. vijeka, a postojale su i kreme sa živom. U suštini tretmani živom su spaljivali sifilistične lezije, ali to nije značilo da je osoba zdrava, a dodatno su djelovali toksično.

Prvi efikasan lijek za sifilis, Salvarsan, pronađen je tek 1910. — pet godina nakon što su Fritz Schaudinn (zoolog) i Erich Hoffmann (dermatolog) identificirali bakteriju uzročnika. Salvarsan su razvili dobitnik Nobelove nagrade Paul Ehrlich i njegov japanski pomoćnik Sahachiro Hata.

Uz prilično racionalnu pretpostavku da niko od vas nije vidio uživo slučajeve sifilisa i kongenitalnog sifilisa, prosto jer je ta bolest danas rijetka i srećom, može se tretirati antibioticima, smatram da je potrebno ljude podsjetiti na to šta je sifilis, koje su njegove faze i kako izgleda.

Nažalost, ova se bolest ne može baš eradicirati i nažalost, opet se javlja i postoji određeno povećanje slučajeva, bar u Srbiji, koliko mediji javljaju (ovdje, ovdje), a u SAD se već godinama priča o porastu slučajeva ne samo sifilisa, nego i drugih seksualno prenosivih bolesti. Pri svemu ovome, imamo više problema: rezistenciju na antibiotike jer nastaju i sojevi uzročnika sifilisa koji su otporni na antibiotike, nedovoljna ulaganja u javno zdravstvo i seksualno obrazovanje te lažni osjećaj sigurnosti ljudi jer su ovakve bolesti zaboravljene. Smanjena upotreba kondoma (jer šta li, nije dobar osjećaj), promiskuitet, veća seksualna aktivnost, prostitucija, zdravstvo koje ima druge fokuse, pa što bi se sad bakćalo s tamo nekakvim sifilisom – sve to doprinosi novom valu širenja ove bolesti.

Problem sa sifilisom jeste što je ova bolest “veliki imitator”. Prvi simptomi sifilisa mogu ukazivati na različita stanja. Tek simptomi u kasnijim fazama otkrivaju svo zlo ove bolesti.

Sifilis se obično prenosi spolnim kontaktom. Bolest počinje kao bezbolna ranica – obično na genitalijama, rektumu ili ustima. Sifilis se širi s osobe na osobu preko kože ili sluznice u kontaktu s ovim ranama.

Nakon početne infekcije, bakterije sifilisa mogu ostati neaktivne u tijelu decenijama prije nego ponovno postanu aktivne. Rani sifilis može se izliječiti, ponekad jednom dozom (injekcijom) penicilina. Kod onih koji su alergični na penicilin, pomaže terapija doksiciklinom ili tetraciklinom.
Bez liječenja, sifilis može ozbiljno oštetiti srce, mozak ili druge organe i može biti opasan po život. Sifilis se također može prenijeti s majke na nerođenu djecu i taj tip sifilisa nazivamo kongenitalni sifilis. Ta djeca se rađaju obično s teškim malformacijama, deformisanim kostima, bez hrskavice nosa, s ulcerima. Oko 40% trudnoća kada su žene zaražene sifilisom završava spontanim pobačajem ili mrtvorođenošću.

U 2012. bilo je 0.5% stanovništva širom svijeta koje je zaraženo sifilisom, oko 6 miliona novih slučajeva. Oko 90% slučajeva (podaci iz 1999.) bilo je u zemljama u razvoju. Sifilis, ako nije liječen, ima stopu mortaliteta od 8 do 58%. Ova bolest povećava rizik prenosa HIV za 5 puta i ove bolesti često idu “u paketu”. Danas je pojavnost sifilisa nešto viša kod muškarca naročito MSM. Također se primjećuje porast u Rusiji i Kini od devedesetih, pogotovo antibiotik-rezistentnih sojeva.

Od istorijskih ličnosti koje su možda ili potvrđeno imale i/ili umrle od sifilisa treba spomenuti Christopher Columbos (nije potvrđeno, ali je imao simptome koji se uklapaju u kliničku sliku), Charles Baudelaire, Friedrich Nietzsche (nije potvrđeno), Oscar Wilde (kojem su zbog tretmana živom pocrnili zubi, pa je često prekrivao usta dok je govorio), ragtime kompozitor Scott Joplin, Baronesa Karen Blixen, autorica romana “Moja Afrika” po kojem je snimljen istoimeni film sa Meryl Streep i Robertom Redfordom.
Vratimo se kliničkoj slici sifilisa u njegovim različitim fazama. Ovo je bolest koja ubija sporo ali dosljedno i unakažuje. Vjerovatno su horor priče o zombijima nastale upravo usljed svjedočanstava o devastirajućoj moći sifilisa da “jede živog čovjeka”.

Primarni stadij

Tijekom primarne faze, ranica (šankr, čankr), koja je obično bezbolna, razvija se na mjestu gdje je bakterija ušla u tijelo. To se obično događa unutar 3 sedmice od izlaganja, ali može trajati od 10 do 90 dana. Osoba je vrlo zarazna tijekom primarne faze. Međutim kako osoba ne shvata da je zaražena i zanemaruje simptome, tako nastavlja širiti bolest.

Kod muškaraca se šankr često pojavljuje u genitalnom području, obično (ali ne uvijek) na penisu. Ove rane su često bezbolne.

U žena se šankri mogu razviti na vanjskim spolnim organima (vulva) ili na unutrašnjem dijelu vagine. Šankr može proći nezapaženo ako se pojavi unutar vagine ili na otvoru maternice (cerviksa), jer su ranice obično bezbolne i nisu lako vidljive. U blizini šankra može doći do oticanja limfnih čvorova.
Šankr se također može pojaviti na nekom drugom dijelu tijela osim genitalija.ankr traje 3 do 6 sedmica, zacjeljuje bez liječenja i može ostaviti tanak ožiljak. No iako je šankr zacijelio, sifilis je još uvijek prisutan i osoba još uvijek može prenijeti infekciju drugima.

Sekundarni stadijum

Sekundarni sifilis karakteriše osip koji se pojavljuje 2 do 8 sedmice nakon što se šankr razvije, a ponekad i prije nego što zacijeli. Mogu se pojaviti i drugi simptomi, što znači da se infekcija proširila po cijelom tijelu. Osoba je vrlo zarazna tokom sekundarne faze.

Osip se često razvija po tijelu i obično uključuje dlanove i tabane.

Osip se obično sastoji od crvenkastosmeđe, male, čvrste, ravne ili uzdignute kožne rane ili ranica koje su manje od 2 cm u promjeru. Osip može izgledati poput drugih uobičajenih kožnih problema.
Na sluznicama mogu biti prisutne male, otvorene ranice. Ranice mogu sadržavati gnoj ili mogu biti prisutne vlažne rane koje izgledaju poput bradavica (condyloma).Kod tamnoputih ljudi ranice mogu biti svjetlije boje od okolne kože.

Osip na koži obično zacijeli bez ožiljaka unutar 2 mjeseca. Nakon zacjeljivanja može doći do promjene boje kože. No iako je kožni osip zacijelio, sifilis je još uvijek prisutan i osoba još uvijek može prenijeti infekciju drugima.

Kada se sifilis proširi po cijelom tijelu, osoba može imati:

  • Vrućicu (obično manja od 38°C)
  • Grlobolju.
  • Nejasan osjećaj slabosti ili nelagode u cijelom tijelu.
  • Gubitak težine.
  • Neprekidan gubitak kose, osobito u obrvama, trepavicama i kosi na tjemenu.
  • Oticanje limfnih čvorova.
  • Simptomi sekundarnog sifilisa na živčanom sustavu, koji mogu uključivati ukočenost vrata, glavobolje, razdražljivost, paralizu, nejednake reflekse i nepravilne zjenice.

Latentni (skriveni) stadij

Ako se ne liječi, zaražena osoba će napredovati do latentnog (skrivenog) stadija sifilisa. Nakon što sekundarni stadij osipa nestane, osoba neće imati nikakve simptome neko vrijeme (latentno razdoblje). Latentno razdoblje može trajati samo 1 godinu ili se kretati od 5 do 20 godina.

Često se tijekom ove faze točna dijagnoza može postaviti samo testiranjem krvi, anamnezom osobe ili rođenjem djeteta s kongenitalnim sifilisom.

Osoba je zarazna tokom ranog dijela latentnog stadija i može biti zarazna tijekom latentnog razdoblja kada nema simptoma.

Recidivi sekundarnog sifilisa

Oko 20 do 30 od 100 osoba sa sifilisom ima recidiv sekundarnog stadija sifilisa tokom latentnog stadija. Relaps znači da je osoba prošla kroz drugi stadij, nije imala simptome, a zatim je ponovno počela osjećati simptome sekundarnog stadija. Recidivi se mogu pojaviti nekoliko puta.

Kada više nema recidiva, osoba nije zarazna kontaktom. Ali žena u latentnom stadiju sifilisa još uvijek može prenijeti bolest na svoje dijete u razvoju i može imati pobačaj, mrtvorođenče ili roditi dijete zaraženo kongenitalnim sifilisom.

Tercijarni (kasni) stadij

Ovo je najdestruktivnija faza sifilisa. Ako se ne liječi, tercijarni stadij može započeti već godinu dana nakon infekcije ili bilo kada tokom života osobe. Osoba možda nikada neće doživjeti ovu fazu bolesti. Ova faza se može javiti i godinama nakon primarne infekcije

Simptomi tercijarnog (kasnog) sifilisa ovise o komplikacijama koje se javljaju. Komplikacije ove faze uključuju:

Gummata, velike rane unutar tijela ili na koži – “gume”, izobličenja na koži naročito licu, zbog kojih osoba biva unakažena. Uključuje javljanje ulcera po koži i sluzokožama, razgradnju, nekroze  kostiju uključujući i kosti lobanje i hrskavice (lica bez nosa, propadanje tkiva – namjerno ne stavljam slike zbog onih kojima bi te slike bile isuviše uznemirujuće)
Kardiovaskularni sifilis, koji utječe na srce i krvne žile.
Neurosifilis, koji utječe na živčani sistem, kada osoba ima ozbiljne mentalne poteškoće.
Nauk iz ove priče: gledajte westerne, koristite kondom, budite vjerni.