Smilja Mučibabić bila je istaknuta jugoslovenska i bosanskohercegovačka naučnica koja je nadmašila granice svog vremena, prkoseći društvenim konvencijama i uspinjući se do vrhova akademske i aktivističke scene. Rođena u Mostaru 1912. godine, Mučibabić je oslikala svoj život kao simbol hrabrosti i istrajnosti. Kroz više od sedam decenija, Smilja nije samo postala priznata biologinja, već je postala glas protiv fašizma, za prava žena i zaštite okoliša. Njena priča je ne samo naučna, već i društvena ikona koja poziva na refleksiju i promjenu.

Šta su djeca bez primjera, djevojke bez uzora? Bez velike prošlosti, kakvoj se budućnosti nadamo? 

Smilja Mučibabić: Hercegovina i antifašizam u srcu

Tamo gdje se estetika i logika kose, iz hercegovačkog krša već stoljećima niče cvijeće. U zelenim poljima duž Neretve, generacijama unazad šarene boje krase hercegovački krajolik, unatoč nekad teškim uslovima, unatoč nepovoljnom tlu. Međutim, teško je bilo predvidjeti kako je iz ovog krša uspio niknuti cvijet čije će latice dugo bojati historiju bosanskohercegovačke nauke. 14.9.1912. godine u Mostaru se rodila Smiljana Mučibabić.

Nakon osnovnog i srednjeg školovanja, ona odlazi u Beograd i započinje svoju naučno-istraživačku karijeru. No, unatoč rođenju u zemlji i vremenu koje je obilježeno nepismenošću i malim javnim interesovanjem za nauku, svježe diplomirana biologinja svoj prvi veliki izazov neće naći u nauci. Zapravo, analogno cvjetnom kršu iz kojeg je ponikla, život Smilje Mučibabić će biti okarakterisan borbom i otporom, ideologijom i moralnim kompasom. 

Po povratku iz Beograda 1934. zauzima nastavničku poziciju u Krapini. Taj mandat je bio naglo zaustavljen hapšenjem, i bila je u pritvoru zbog svojih antifašističkih stavova koje je javno iznosila. Njena bitka sa fašističkim okupatorom i autoritativnim režimima će biti tek kamen temeljac u izgradnji naučnice koja je bila lice i naličje jednog javnog intelektualca, mislioca koji je branio ideologiju ljudskosti u vremenu kada su mnogi posustali. 

Nakon Drugog svjetskog rata

Mračno vrijeme Drugog svjetskog rata je prošlo, a Smilja zauzima poziciju direktorice Druge gimnazije u Mostaru, uloge koju je poslije opisala kao jednu od najbitnijih u svojoj karijeri.

Njena ljubav prema rodnoj Hercegovini bila je toliko intenzivna da je odbila brojne ponude iz novoizgrađene Socijalističke federativne Republike Jugoslavije da predaje u prestižnim školama republičkih centara i velegrada. Samo je akademsko usavršavanje u Beogradu, kao akademskom centru SFRJ, moglo odvući Smilju iz njenog rodnog kraja. No, ni ova metropola nije mogla pružiti Smilji dovoljno da zadovolji njene kapacitete. 

Naposljetku, koferi naše renomirane naučnice uputili su se u Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje će profesorica Mučibabić doktorirati na Univerzitetu u Cambridgeu, odbranivši svoj doktorat iz eksperimentalne ekologije. Velika Britanija je hvalila novopečenu doktoricu na njenim istraživačkim kompetencijama, objavljujući njene radove u najprestižnijim žurnalima države koja je u tom periodu bila na vrhuncu svjetske nauke.

Premda bi bilo sasvim dovoljno u kontekstu života jednog naučnika doživjeti svoj vrhunac kraseći svojim znanjem amfiteatre velikih inostranih univerziteta, put Smilje Mučibabić nikada nije bio onaj kojim se češće ide. Jedna ekologinja njene veličine je u prezervaciji prirode primarno bila osoba koja je se brinula prezervacijom društva. 

Osnivanje Odsjeka za biologiju

Vrativši se u Sarajevo, skupa sa par entuzijasta osniva Odsjek za biologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, što će služiti kao prvi korak kojim se Univerzitet u Sarajevu orijentira u skladu sa svjetskim obrazovnim institucijama. No, ni osnivanje ovog odsjeka nije bilo dovoljno da zadovolji naučni apetit naučnice koja će služiti kao prva dekanesa novoosnovanog Prirodno-matematičkog fakulteta. Jedan kolosalan doprinos svojoj zemlji bio je u sferi ekologije, gdje je do svoje smrti bila vatreni aktivista za konzervaciju okoliša i zaštitu životne sredine.

Priča o naučnici ovako impresivnog rezimea nije samo bitna u popularizacijskom momentu jednog edukativnog segmenta, ova priča ne služi isključivo informiranju. Priča o Smilji Mučibabić je suštinski priča o dekonstrukciji jednog važnog narativa. Sa svojom karijernom putanjom u akademskoj zajednici, profesorica Mučibabić zapravo postaje jedna od pozitivnih primjera u europskoj naučnoj zajednici, u kojoj je integracija žena u STEM poljima bila u potpunosti zanemarena.

Ideja otpora i uzor mladim djevojkama

U konstrukciji historijskog narativa jedne zemlje i u pregledu njene ideologije, važno je razumjeti izjednačavajući efekt koji je socijalističko poglavlje bosanskohercegovačke historije imalo za razvoj žena u nauci.

U periodu poslije drugog svjetskog rata, položaj žene u naučnoj zajednici bio je ograničen na asistentske pozicije radom uokvirene u kalup sekretarice koja služi sposobnijim kolegama. Ta činjenica je vidljiva u pregledu univerzitetskih odbora univerziteta koji gaje mnogo bogatiju i cjenjeniju historiju od Univerziteta u Sarajevu. Bilo je skoro nezamislivo da žena služi u upravnom odboru jedne visokoškolske ustanove, kamo li obnaša funkciju dekanese najviše naučne institucije u jednoj državi. 

U tom kontekstu, sjećanje na profesoricu Mučibabić nužno mora biti sjećanje na ideju otpora. Otpora fašističkim ideologijama, otpora mizoginim društvenim konstruktima, otpora rastavljanju okoliša zemlje koju je voljela. Otpor Smilje Mučibabić mora da služi kreaciji narativa koji će gajiti ideologiju jednakosti u nauci, ulaganja u djevojke u nauci, kao jednu od brojnih socijalističkih ostavština koju smo po raspadu Jugoslavije srušili do temelja. 

Odgojno-obrazovni ideal

Uz opadajući postotak djevojaka koje učestvuju u nauci na visokom nivou u Bosni i Hercegovini, sa nikad nižim brojkama mladih naučnica na entitetskim i državnim takmičenjima u STEM poljima, očita je stvar da je od velikog značaja vraćanje izgradnji društvenog narativa koji nediskriminirajući gaji kvalitete svoje ženske omladine.

Ovo je narativ koji od nas kao društva zahtijeva posvećenost, rezilijentnost i radikalnu borbu za budućnost obespravljenih, za vjeru u Bosnu i Hercegovinu koja će biti plodno tlo, livada, radije nego krš. Lik Smilje Mučibabić treba biti svijetli primjer djevojkama, odgojno-obrazovni ideal iz kojeg dolaze motivirane, školovane i kvalitetne žene.

Ako priča profesorice Mučibabić bude samo još jedna koju smo ostavili po strani, igramo se sa budućnošću koju smo davno trebali prerasti, sa narativom od kojeg smo trebali biti bolji. Ništa nas neće spriječiti od toga da se vratimo u mračno doba iz kojeg smo izbjegli, da ugasimo posljednje baklje koje osvjetljavaju naš put naprijed.

Svoje ideale ljudskosti, Smilja Mučibabić nije izgubila ni pred kraj svoga života. Preživjevši opsadu Sarajeva, profesorica nikada nije izgubila vjeru u Bosnu i Hercegovinu, državu svojih građana. Njen optimizam u budućnost svoje zemlje nije slabio ni do ljeta 2006. godine, kada je preminula u Sarajevu, 12. avgusta 2006. Iza nje ostaje naslijeđe ljubavi i otpora, odgovornosti prema zemlji, okolišu i ljudima.