DNK i proteini su najvažnije tvari u živom svijetu, tvari zbog kojih se živi svijet razlikuje od neživog. Gotovo je nemoguće pričati o proteinima bez DNK i obrnuto. Dakle, šta su to proteini? Pogledajte video. Odaberite, molim vas, opciju HD 720p. 

 

 

Proteini imaju još jedan naziv – naš, domaći: bjelančevine. Naučnici obično kažu da su proteini ili bjelančevine osnovne gradivne tvari u živim bićima. Zapravo, proteini su osnovne gradivne tvari u ćeliji, a kako se sva živa bića sastoje od mnogo ćelija, povezanih u tkiva, organe i organske sisteme, ili, pak samo jedne ćelije, to su proteini osnovne gradivne tvari u živom svijetu. U našem organizmu i organizmima svih ostalih živih bića ima mnogo vode, dosta proteina, nešto DNK, masti i još nekih tvari.
 
Proteini grade recimo, mišiće, pa da bi neki sportista imao mišiće, mora u organizam unositi mnogo proteina putem ishrane. Gdje se to nalaze proteini u hrani koju jedemo? Praktično – u svemu. Negdje ih ima više, a negdje manje. Proteina ima mnogo u mesu, ribi, jajima, mlijeku, siru, grahu, kikirikiju, uopšte u orašastim plodovima, u soji… nešto manje proteina ima u nekim drugim namirnicama biljnog porijekla, poput špinata, salate, jabuke, narandže… ipak to ne znači da ne trebamo jesti neke namirnice samo zato što u njima nema mnogo proteina jer one sadrže mnoge druge nama važne tvari.
 
Kada jedemo hranu bogati proteinima, mi zapravo pomažemo našem organizmu da raste. Proteini koje pojedemo se u našim organima za probavu razlažu na manje komadiće.
 
Naime, baš kao DNK, i proteini su makromolekule: velike, dugačke molekule često uvijene na neki poseban način. Svaka molekula proteina se sastoji od manjih molekula aminokiselina povezanih u lance. Za ovakve molekule, koje se sastoje iz mnogo, čak nekoliko hiljada manjih jedinica građe, kažemo da su polimeri. Poli na grčkom znači „mnogo“, dakle, to su tvari koje se sastoje iz mnogo manjih jedinica. Aminokiseline su zanimljive molekule koje se sastoje od atoma ugljika, vodika, kisika, dušika, a ponekad i sumpora. Recimo, naša kosa je jedna vrsta proteina koji se sastoji od aminokiselina koje sadrže sumpor. Upravo zbog sumpora kosa smrdi ako se zapali.
 
U našem probavnom sistemu se proteini, dakle razlažu na aminokiseline. Naime, od proteina ne bismo imali nikakve koristi ako se ne bi ovako razložili, jer ih naš organizam kao takve velike molekule ne može iskoristiti. Međutim, kako se proteini razlažu u probavnom sistemu? Ko to siječe dugačke lance proteina na sve manje i manje, dok ih ne razloži na aminokiseline?
 
Odgovor je vrlo neobičan: to rade drugi proteini. Naime, osim toga što proteini grade organizme živih bića, oni djeluju i tako da ubrzavaju i olakšavaju neke hemijske reakcije. Upravo je rastavljanje proteina na aminokiseline jedna vrsta hemijske reakcije. Proteini koji to rade se zovu enzimi i u našem organizmu ih ima jako mnogo. Međutim, kako onda enzimi ne presijeku sami sebe? Vrlo jednostavno: oni su vrlo specifična jedinjenja i mogu raditi samo neku, tačno određenu radnju.
 
Naš organizam zapravo iskorištava aminokiseline od proteina koje smo pojeli i koje je naš probavni sistem razložio, pa onda od tih aminokiselina pravi svoje proteine. To je kao Lego sistem: napravite nešto od kockica, pa ih onda rastavite, pa složite u nešto drugo. Dakle, gradivne tvari – poput gradivnih cigli, su iste, samo ih naš organizam slaže na mnogo različitih načina. Upravo je molekula DNK molekula koja određuje kako će se ove „cigle“ složiti u neki novi oblik.