Standardni model je teorija čestica koja povezuje elektromagnetsku, slabu i jaku nuklearnu silu te klasificira elementarne čestice. Na stranu to što se danas pokazuje kako Standardni model ima propuste i kako neke stvari tu ne štimaju – gravitacija nikako da se uklopi u model, ali ova teorija je važan početak razumijevanja jednog novog svijeta – prozor u intimu svijeta koji postoji daleko od naših očiju, a ipak ima toliko utjecaja na nas – na naše tijelo, mogućnosti, odluke.

Sadašnji oblik SM (ne, ne pomišljajte na kinky asocijacije!) je dobio sredinom 70-tih, nakon što je eksperimentalno dokazano postojanje kvarkova, a kredibilitet je, ma kako to paradoksalno zvučalo, istovremeno učvrstio i poljuljao otkrićem Higgsovog bozona.

Ipak, kvarkovi su začeli SM.

Ove elementarne čestice koje grade hadrone – protone i neutrone te mezone, kao model  su 1964. predložili (gotovo pa istovremeno) George Zweig i Murray Gell-Mann. Zweig ih je nazvao “aces”, dok ih je Gell-Mann upakovao pod nazivom “quarks”, prema rečenici iz romana “Finneganovo bdijenje” Jamesa Joyce (“Three quarks for Muster Mark!”). Zvučniji i egzotičniji Gell-Mannov termin se uvriježio, dok je Zweigov zaboravljen.

 

Murray Gell-Mann (sa skrivenim simbolima svih 6 kvarkova), by me, all rights reserved

 

Ustanovljeno je postojanje 6 vrsta (“flavours”) kvarkova – gornji (up), donji (down), čudni (strange), šarmantni ili čarobni (charm), dubinski (bottom) i vršni (top). Spadaju u fermione, baš kao i elektroni, neutrina (tau neutrino, elektron neutrino i muon neutrino) te tau i muon čestice.

Murray Gell-Mann je predložio i shemu kvarkova. Pošto je neko vrijeme otezao sa pisanjem svoje disertacije, Gell-Mann je period nepisanja provodio u biblioteci Yalea čitao Tibetansku knjigu mrtvih, Upravo će on “pripitomiti” zvjerinjak elementarnih čestica shemom kvarkova, koju je, inspirisan Tibetom, nazvao “Osmostruki put”.

Naravno, Gell-Mann nije jedina osoba koja je tih godina kada se Standardni model tek konstituisao, napravio doprinos.

Njegov kolega od par kancelarija niže na CALTECH, ali i koautor rada o hiralnosti slabe nuklearne sile, bio je Richard “Dick” Feynman. Obojica će kasnije primiti Nobelovu nagradu za fiziku – Feynman 1965. a Gell-Mann 1969.

 

Feynman, varijacija na temu portreta, by me-Jelena Kalinić

 

Ipak, Feynman je postao mnogo poznatiji i to ne samo zbog čuvenih Feynmanovih dijagrama – slikovno-matematičkih opisa ponašanja subatomskih čestica – nego zbog rada na populariziranju nauke, a koji je počivao na njegovoj harizmi i sposobnosti da komplikovane stvari izrekne u jednostavnim slikama.

Između Gell-Manna i Feynmana postojalo je drugarstvo, ali i određena nepodnošljivost, jer Gell-Mann nikako nije mogao shvatiti enormnu popularnost Feynmana i pokušavao je postići isto. Feynman je bio dovoljno drzak da Gell-Mannove kvarkove proba nazvati “partoni” (“partons”), dok je Gell-Mann uporno nazivao Feynmanove dijagrame “Stueckelbergovi dijagrami” prema švajcarskom fizičaru Ernstu Stueckelbergu koji prvi stvorio matematičku interpretaciju ponašanja pozitrona (tačnije, matematički je objasnio anihilaciju pozitron-elektron), a tu je matematičku interpretaciju Feynman proširio na druge čestice i obogatio slikom.

I jedan i drugi, i Feynman i Gell-Mann, zaslužuju zapaženo mjesto u istoriji nauke. Zaslužuju neku vrstu nematerijalnog hrama jer su u cijeloj zbrci i neredu oko fizike elementarnih čestica i ezoteričnosti teorijske fizike, osjetili neki viši red i uveli strukturu u haos koji je prije njih prijetio da će srušiti temelje jedne sasvim nove fizike.