Ujedinjene nacije su upozorile da brzi razvoj umjetne inteligencije nosi sve veće i često potcijenjene ekološke posljedice, posebno u pogledu potrošnje energije, vode i emisije ugljika. Prema Izvještaju Instituta UN univerziteta za vodu, okoliš i zdravlje (UNU-INWEH), objavljenom 3. juna 2026. godine, AI više nije samo digitalna tehnologija „u oblaku“, već industrija koja se oslanja na fizičku infrastrukturu s velikim ekološkim otiskom.
Ključni problem su data centri, koji pokreću sisteme umjetne inteligencije. Oni troše ogromne količine električne energije, ali i vode koja se koristi za hlađenje servera, kao i značajne površine zemljišta. Pored samih centara, značajan utjecaj dolazi i iz proizvodnje čipova, rudarenja kritičnih minerala te sve većih količina elektronskog otpada.
Izvještaj naglašava da se ukupni utjecaj ne svodi samo na infrastrukturu, nego i na milijarde svakodnevnih korisničkih interakcija – svaki upit, generisana slika ili tekst dodatno povećava ukupnu potrošnju resursa. Zbog toga se apeluje na vlade, kompanije i investitore da u razvoj AI od samog početka uključe ekološke kriterije.
U Izvještaju je pokazano čak i ako energija za napajanje AI infrastrukture ima nizak ugljični otisak, to ne znači automatski da je i utjecaj na zemljište i vodu nizak. Njegov središnji nalaz je da ekološki troškovi umjetne inteligencije ne ovise samo o tome koliko se električne energije koristi, već i o tome gdje se ta električna energija proizvodi i koji je izvori energije napajaju.
Stručnjaci upozoravaju da se AI industrija širi izuzetno brzo, uz prognozu da bi globalno tržište moglo porasti 25 puta i dostići gotovo pet biliona dolara do 2033. godine. Paralelno s tim, potrošnja energije raste naglo: procjenjuje se da će AI već do kraja decenije učestvovati u oko 40% ukupne potrošnje električne energije data centara.
Ako se trend nastavi, data centri bi do 2030. mogli udvostručiti ukupnu potrošnju električne energije, što bi proizvelo stotine miliona tona CO₂ emisija. Te emisije bi zahtijevale milijarde stabala za kompenzaciju. Uz to, procjenjuje se da će industrija godišnje trošiti trilione litara vode, dok će elektronski otpad doseći milione tona.
Posebno zabrinjava nejednaka raspodjela koristi i troškova. Većina AI infrastrukture nalazi se u nekoliko zemalja, prvenstveno SAD-u i Kini, dok veliki broj država nema vlastite kapacitete, ali i dalje snosi ekološke posljedice kroz rudarenje i otpad.
UN stručnjaci zato pozivaju na sistemski pristup: povezivanje AI razvoja s energetskim planiranjem, upravljanjem vodama i prostornim politikama. Industrija bi trebala razvijati efikasnije modele, a korisnici birati manje energetski zahtjevne opcije. Investitori bi, također, trebali tretirati potrošnju resursa kao finansijski rizik. Zaključak je jasan: AI može donijeti ogromne koristi, ali bez kontrole svog ekološkog otiska može postati ozbiljan globalni problem.
Jedini način sprječavanja katastrofe enormnih razmjera, jeste regulacija AI tehnologije i ograničavanje njene upotrebe na nužne stvari poput naučnih istraživanja i dijagnostike te stvaranje uslova da AI infrastruktura bude javno dobro, a ne vlasništvo nekoliko kompanija, odnosno pojedinaca koje nije briga za planetu i ljude koji nisu multimilioneri.
Izvor:
The Environmental Cost of Artificial Intelligence: Carbon, Water, and Land Footprints
Pročitajte još:
Enciklika Magnifica Humanitas: papa Lav XIV o AI, čovječnosti i tehnološkim despotima
AI data centri – zašto ih Amerikanci ne žele u svojoj blizini?
Pametna, ali žedna: AI
