Američki virolog Charles M. Rice, koji je 2020. godine zajedno s Harveyom J. Alterom i Michaelom Houghtonom dobio Nobelovu nagradu za medicinu ili fiziologiju za istraživanja virusa hepatitisa C, govorio je za Nauka govori o svom naučnom putu, važnosti slučajnosti u karijeri i dugogodišnjoj borbi protiv hepatitisa C.
Rice je tokom karijere proučavao Sindbis virus, virus žute groznice i hepatitis C. Soj virusa žute groznice koji je koristio u svojim istraživanjima kasnije je poslužio u razvoju vakcine protiv žute groznice. Ipak, njegovo najvažnije naučno nasljeđe vezano je za hepatitis C – posebno za razvoj metodologije kojom je ovaj virus prvi put uspješno uzgojen u laboratoriji, što je decenijama predstavljalo veliki izazov za naučnike.
Telefonski poziv koji je promijenio tok karijere
Prelomni trenutak dogodio se 1989. godine, kada je Rice primio poziv od virologa Stephena Feinstonea, dugogodišnjeg istraživača virusnih hepatitisa. U tom periodu Rice je radio na virusu žute groznice i objavio istraživanje u kojem je sugerisao da bi se infektivni klonovi virusa mogli modificirati za razvoj vakcina protiv drugih virusnih bolesti. Feinstone je vjerovao da bi se ta tehnika mogla primijeniti i na tada novootkriveni virus hepatitisa C. Koliko je taj trenutak bio značajan govori i činjenica da je Rice jedno od poglavlja svog Nobelovog predavanja naslovio: „Kako mi je telefonski poziv Stevea Feinstonea promijenio život.”
Iako su hepatitis A i B već bili identificirani, ljekari su se i dalje susretali s pacijentima koji su obolijevali od nepoznate bolesti prenosive krvlju, a koja je često vodila ka hroničnom hepatitisu i cirozi. Nakon što je 1989. otkriven hepatitis C kao uzročnik, Rice i njegov tim počeli su detaljno proučavati genom HCV-a kako bi pronašli mogućnosti za liječenje i razvoj vakcine. U to vrijeme virus je bio prisutan kod više od 100 miliona ljudi širom svijeta.
„Ovaj jednostavni RNK virus ima nevjerovatnu sposobnost izazivanja hronične infekcije. U oko 70% slučajeva infekcije dolazi do hroničnog stadijuma koji dovodi do ciroze, tek oko 30% inficiranih se oporavi”, kazao je Rice.
„Na tretman interferonom 1 je svega 5% ljudi imalo odgovor, a ovaj tretman ima neugodne nuspojave. Zato je postojao veliki interes da se nešto učini po pitanju ovog virusa.”
Istraživanja su trajala godinama jer je bilo izuzetno teško dokazati kako virus inficira ćelije jetre. Dodatni problem predstavljali su velika genetska varijabilnost HCV-a i nemogućnost njegovog uzgoja u laboratorijskim uslovima. Rice i njegove kolege 1997. godine uspjeli su napraviti prvi infektivni klon HCV-a i dokazati infekciju kod čimpanzi, čime je otvoren put za daljnja istraživanja i razvoj terapije.
Danas, zahvaljujući upravo tim istraživanjima genoma hepatitisa C, dostupni su izuzetno efikasni antivirusni lijekovi, dok se paralelno nastavlja rad na potencijalnoj vakcini.
„Danas postoji ne jedan, nego nekoliko antivirusnih lijekova protiv hepatitisa C. To su najsigurniji i najefikasniji lijekovi za liječenje hepatitisa C kod više od 90% ljudi. Tablete se uzimaju 8 do 12 sedmica. Imaju nuspojave koje se lakše mogu tretirati. Ovaj virus je jako varijabilan, postoji 6 glavnih genotipova, a procjenjuje se da se u jednoj hronično zaraženoj osobi dnevno stvara 10 do 12 novih varijanti, pa ipak, ovi lijekovi su i dalje jako efikasni”, istakao je Rice.
Charles Rice, Lindau Nobel meetings 2023
Naučna karijera obilježena slučajnošću
Charles Moen Rice rođen je 25. avgusta 1952. godine u Sacramentu u Kaliforniji. U djetinjstvu je bio posebno vezan za pse, zbog čega je prvobitno planirao studirati veterinu. Nakon diplome iz zoologije 1974. godine upisao je postdiplomski studij biohemije na Kalifornijskom institutu za tehnologiju (Caltech), gdje je spletom okolnosti završio u laboratoriji virologa Jamesa Straussa i počeo proučavati Sindbis virus.
„Interesovala me je biologija razvoja i razlog zašto sam htio ići na Caltech je to što je tamo postojala dobra laboratorija za ovo. Međutim, kada sam došao, nisam bio razmješten tu, nego u virološku laboratoriju”, priznao je Rice u razgovoru za Glas Amerike.
Taj neočekivani obrt usmjerio ga je prema virusologiji, oblasti u kojoj će kasnije ostvariti najznačajnija otkrića. Nakon doktorata nastavio je istraživanja virusa žute groznice, a potom se okrenuo hepatitisu C.
„Tada se virus hepatitisa C zvao ‘ne-hepatitis A, ne-hepatitis B virus, a mi smo otkrili neke sekvence koje su dokaz da je ovaj virus ponešto srodan virusu žute groznice i tako smo nastavili istraživati ovaj virus”, rekao je.
Godine 2001. Rice je postao naučni i izvršni direktor Centra za proučavanje hepatitisa C na Univerzitetu Rockefeller.
„Mislim da mogu biti radoznao oko bilo čega. Moja naučna trajektorija – od zoologije, preko razvojne biologije do virusa to pokazuje. Postoji mnogo stvari koje ne znamo i mladi naučnici danas žive u zanimljivo vrijeme. Moja karijera je bila niz slučajnosti. Zainteresirao sam se za hepatitis C, ne samo zbog toga što ga je bilo teško detektovati, nego i zato što je od početka bilo jasno da će ovaj virus predstavljati veliki problem, jer je oko 100 miliona ljudi širom svijeta inficirano”, kazao je Rice.
