Za sada, vlada mišljenje kako asimptomatski slučajevi COVID-19 nisu značajan izvor prenosa virusa SARS-CoV-2. No, isto tako je i činjenica da postoji asimptomatski prenos.
Ako je manja mogućnost prenosa s osoba koje ne pokazuje znake COVID-19, to bi bile dobre vijesti, jer bi praćenje širenja bilo mnogo lakše, a transmisija manja. Međutim, to ne znači da se građani smiju opustiti i vjerovati kako su sigurni ako ne nose preporučene maske, a u kontaktu su s nekim ko izgleda zdravo ili da nemaju virus samo zato što nemaju simptome.
Asimptomatski slučajevi COVID-19 su primijećeni u ranim fazama pandemije, ali trebalo je vremena da se to prihvati.
O prenosu virusa, ukratko
Glavni način prenosa virusa je kapljično, putem respiratornih kapljica koje izbacuje zaražena osoba prilikom kašljanja, ali i pri govoru. Još nije sasvim jasno koliko se infektivne čestice prenose ako ostanu u zraku i koliko su u zraku virulentne, ali je izgleda mogućnost zaraze ovako, iz aerosola nešto manja nego putem kapljica. No, ne treba zanemariti ni prenos putem sitnijih raspršenih kapljica, onih manjih od 5 mikrometara tzv. aerosol jer, podsjećam kako je grupa naučnika priložila pismo WHO gdje pozivaju na promjene preporuka baš zbog toga što postoji i transmisija putem ovih manjih kapljica.
Detaljnije o problematici prenosa respiratorne kapljice vs. prenos zrakom pisala sam ovdje i ovdje te molim da pogledate i te tekstove. Još jednom – prenos zrakom nije razlog za paniku, nego znači da u nekim prostorima, poput zatvorenih ventiliranih prostora, postoji mogućnost zaraze čak i onda kada nismo u neposrednom kontaktu sa zaraženom osobom te je nošenje maski stvarno važno. Kada su osobe zarazne?
Osoba je najzaraznija onda kada počinje pokazivati simptome.
To je i dijelom zbog toga što simptomi, poput kašlja, doprinose širenju virusnih čestica. Jednostavno – osoba koja kašlje, a virulentna je, izbaci mnogo više virusnih čestica i izbaci ih mnogo dalje usljed propulzije zraka nego što se to događa pri govoru. Kihanjem i kašljanjem oboljela osoba sa simtomima emituje između 3000 i 40000 kapljica koje su pune virusnih čestica. Ovo je mnogo manje pri govoru.
Potrebno je i praviti razliku između presimptomatskih i asimptomatskih pacijenata.
Presimptomatski pacijenti su oni kod kojih je infekcija u fazi inkubacije, još nemaju simptome, ali se simptomi ispolje poslije. Inkubacija za COVID-19 traje obično 5-6 dana, ali se simptomi mogu javiti bilo kad između 2 i 14 dana nakon izlaganja virusu. Presimptomatska osoba može biti zarazna za druge otprilike 2 dana prije pojave simptoma.
Za razliku od presimptomatskih bolesnika, istinski asimptomatski bolesnici prođu cijelu inkubaciju i period nakon toga bez pojave ikakvih simptoma. Tu se čak ni ne radi o tome da osobe „prebole na nogama“ neki blaži oblik, nego zaista nemaju simptome.
Još ne znamo zašto kod nekih osoba možemo detektovati virus, ali nema znakova oboljenja te šta je to što favorizira ovakvu kliničku sliku – određene varijante gena, razlike u imunološkom sistemu, doza/titar virusa kojem su osobe bile izložene. Ali, iz SZO/WHO naglašavaju da se rijetko javljaju pravi asimptomatski slučajevi, dok su oni sa blagom kliničkom slikom mnogo češći, odnosno, oboljeli obično imaju neki simptom, pa makar bio to simptom blage prehlade.
Bez obzira na mišljenje da transmisija s asimptomatskih nije toliko značajna, ipak je potrebno biti oprezan i dalje se pridržavati mjera lične higijene (pranje ruku, dezinfekcija) i respiratorne higijene (kašljemo ili kišemo u rukav, maramicu) te nošenja maski u svakom prostoru van vlastitog doma ukoliko nije moguće održavati distancu od oko 2m.
Lično mislim da ne treba olako zaključivati da prenos s asimptomatskih nije značajan. Još nema naučnog konsenzusa po ovom pitanju. Stoga – čuvajmo sebe i druge.
Tekst je prilagođen od teksta koji sam već objavila za Glas Amerike u junu 2020.
