U Beogradu, u Narodnom muzeju, u posebnom prostoru stoji tzv. Beogradska mumija, koju je 1888. godine kupio Hadži Pavle Riđički u Luksoru. Beogradska mumija je jedina za koju se zna da ima svitak papirusa još in situ, na mjestu gdje su ga izvorno postavili balzamer i sveštenik. U Zagrebu, u Arheološkom muzeju postoji Zagrebačka mumija, koju je kupio Mihael Barić prilikom svog posjeta Egiptu 1848. – 1849. a njegov brat Ilija Barić darovao Jugoslovenskoj akademiji u Zagrebu. Ova mumija je čudna i po tome što ima i papirus u opremi pokojnice s nekoliko poglavlja Knjige mrtvih, ali i etruščanski zapis, koji jednostavno tu ne pripada i nije jasno kako je došao uz mumiju. Na svijetu po muzejima ima još mumija – prosto zato što je u toku 19. vijeka vladala svojevrsna mumi-groznica i ti ostaci su iskopavani, kradeni, prodavani. Postojali su i dileri mumijama, a mumije su vađene iz svojih sarkofaga i tijela su im postavljana na zrak, što je ionako krhke ostatke dodatno narušavalo.
Beogradska mumija – Nesmin, Narodni muzej u Beogradu, slikano bez blica,
Zašto? Mumijska groznica, je, uz otkrića blaga, dešifrovanje tekstova i uvid u drevnu egipatsku civilizaciju donijela i mnogo pseudonauke, mambo-džambo ljekarija i šarlatanstva. Egipatske mumije, ti ljudski ostaci koji bi trebali biti sveti, i biti poštovani, korišteni su kao lijek. Tada se smatralo kako prah od mumije liječi mnogo toga – od zubobolje do dizenterije. Ovo se radilo zbog toga što se smatralo kako su mumije umotavane u zavoje natopljene bitumenom, a da bitumen ima neka ljekovita svojstva, prema nekim antičkim grčkim spisima. Bitumen ili asfalt je jedna od frakcija koja nastaje prilikom destilacije sirove nafte, a radi se o jako viskoznoj, gotovo čvrstoj tvari. Nema naučnih potvrda da je ljekovit, ali i dan danas opstaju vjerovanja kako je pijenje nafte dobro za neke bolesti, što ne samo da je netačno nego može biti i opasno.
Na ovu pseudonauku nasjedali su i neki pametni ljudi tog doba. Da se razumijemo – nije ih kriviti. Naučna metoda i klinička ispitivanja u to doba nisu postojali. Francis Bacon je smatrao da “mumija ima veliku snagu u zaustavljanju krvi”, a Robert Boyle je tvrdio da je to “jedan od korisnih lijekova koje hvale i daju naši ljekari za padove i modrice”. Shakespeareov zet, ljekar John Hall, liječio je slučaj epilepsije spaljivanjem “mješavine aromatične smole benzojeve kiseline, mumije u prahu, crne smole i soka rute”, pri čemu je pacijent udisao nastale pare kao uspavljujuće. Navodno je François I od Francuske uvijek nosio vrećicu ili torbicu koja je sadržavala mješavinu mumije i mljevene rabarbare, za liječenje bilo koje bolesti – od glavobolja i modrica do želučanih tegoba i slomljene kosti. Katarina Mediči čak je poslala svog kapelana u Egipat 1549. da nabavi neke.
Stucani prah se prodavao, a često i cijela tijela. Prosto je s ove tačke nemoguće povjerovati da su ljudi bez gađenja, bez skepse i bez imalo moralnih skrupula pili i jeli taj prah. One mumije koje su prodate u cjelosti, sa sarkofazima, bile su svojevrsne sretnice ako bi došle u neku privatnu zbirku ili muzej. Zbog velike potražnje, događali su se i falsifikati: nedavno preminuli, često robovi ili ljudi kriminalci osuđeni na smrt su umotavani u zavoje s bitumenom i prodavani kao prave drevne i antičke mumije.
No, nakon ljekarija, prah nesretnih mumija se koristio i kao – nećete vjerovati – pigment za jednu vrstu boje, prigodno nazvane “mumija smeđe” ili Caput Mortuum (lat. “mrtva glava”). Ovo će biti omiljena boja prerafaelita, a kažu da ju je koristio i Eugen Delacroix. Trgovci bojama su oglašavali u novinama kako im trebaju 2000-godina stare mumije za proizvodnju boja.
Harvardski muzeji umjetnosti/Foggov muzej. Egipatski trgovac mumijama prodaje svoju robu 1870.
Najraniji zapis o korištenju smeđe boje mumije datira iz 1712. godine kada je dućan potrepština za umjetnike pod nazivom “À la momie” (franc. “Kod mumije”) u Parizu prodavao boje, lakove i mumiju u prahu. Godine 1797., Compendium of Colors objavljen u Londonu proglasio je da je najbolja smeđa boja koju je kao glazuru koristio Benjamin West, predsjednik Kraljevske akademije, “je meso mumije, najmesnatiji su najbolji dijelovi.” Odvratno, ponižavajuće, i barbarski.
Najveći hype oko ove boje, koja je inače prilično topla smeđa nijansa koja vuče na crvenkasto, bio je u drugoj polovini 18. i u 19. vijeku, a onda je žar splasnuo. Pokazalo se da ovaj boja nema dobru postojanost i ne odgovara zahtjevima slikara.
Svježe zalihe mumija su se smanjile, a umjetnici su bili manje zadovoljni postojanošću i završnom obradom pigmenta. Boja nije bila tako trajna kao mineralne smeđe. Postoji i priča o tome kako je prerafaelitski umjetnik Edward Burne-Jones svečano zakopao svoju tubu mumija smeđe u svom vrtu kada je otkrio njeno pravo porijeklo.
Zatim oko 1915. godine potražnja za mumija smeđom je toliko opala da je jedan prozivođač boja iz Londona tvrdio kako bi od jedne mumije mogao čak 20 godina da snabdijeva umjetnike ovom bojom.
Ova boja se više, naravno, ne može kupiti. One boje koje se prodaju pod tim imenom, stvorene su od mineralnih pigmenata, u koje ulaze hematit, kaolin i getit, jedna vrsta željeznog oksida, nazvanog po pjesniku Goetheu. Godine 1964. časopis Time izvijestio je da je jedinom distributeru pigmenta, londonskom proizvođaču boja C. Robersonu, prije nekoliko godina ponestalo mumija. Tuba smeđeg pigmenta mumije kupljena od Robersona početkom 1900-ih izložena je u Forbesovoj zbirci pigmenata Harvardskog muzeja umjetnosti.
