Voyager – Putnik program  je zaista poduhvat vrijedan  divljenja. Dvije male sonde otišle su “hrabro tamo kuda niko nije išao prije” i možda će biti jedini dokaz nekome, ko god i šta god to bilo, da postoje neka druga bića. Ponekad osjetim malo sažaljenja prema te dvije mašine, tako daleko od svog doma, same, bez igdje ikoga. Naravno, njima nije ni hladno, niti su hladne ili usamljene, ali nekako se stavimo na njihovo mjesto, osjećamo empatiju s tim mali tragom naše vrste negdje daleko.

12. decembra 2023. objavljeno je kako NASA-ina sonda Voyager 1 ima smetnje koje uzrokuju slanje ponavljajućeg, besmislenog uzorka jedinica i nula natrag na Zemlju. Ovo su znaci da sonda, jedne od od dvije najomiljenije male stvarke u istoriji istraživanja svemira, objekt koji je otišao najdalje od nas, umire. To je i za očekivati i već se događalo da se ova sonda i njena bliznakinja Voyager 2  pokvari, pa ponovo počne slati signal. Možda inženjeri NASA-e ipak uspiju pomoći sondi i produžiti joj život.

29. oktobra NASA je nakratko nakon 8 mjeseci tišine ponovo uspostavila vezu s Voyager 2.
Voyager 1 je napustio heliosferu, prostor “jurisdikcije” našeg Sunca 25. avgusta 2012. i ušao i interstelarni prostor. Njegova  sonda-blizanac, Voyager 2, napustila je heliosferu 5. novembra 2018. Heliosfera je prostor kojeg naučnici upisuju kao „balon“ čestica vruće magnetske plazme, sa magnetnim poljem koji nastaje djelovanjem Sunčevog vjetra. Ovaj „balon“ nas dobrim dijelom štiti od štetnih kosmičkih zraka.

Voyager 1 i 2 su toliko daleko, zapravo, da treba gotovo dan (22,5 sati) da se prijenos dostigne svemirskom sondom, i još jedan dan da se primi bilo kakav odgovor. Jedna jednostavna dvosmjerna komunikacija s Voyagerom 1 traje 45 sati. Dakle, kad god inženjeri NASA-e uspiju poslati ispravku za sondu FDS, moraju čekati do sljedećeg dana da saznaju radi li.

Obje sonde su lansirane 1977. i to, suprotno uvriježenom mišljenju, prvo je lansirana Voyager 2, 20.-og avgusta 1977. godine, dok je Voyager 1 lansirana 5.-og septembra 1977. Pri lansiranju su imale masu od 825.5 kg. 

 

 

Obje sonde su bile dizajnirane da traju pet godina i da istražuju Jupiter i Saturn. Međutim, one su se pokazale kao živahni i žilavi „starčići“, istrajavajući u istraživanju svemira sve do danas. Program Voyager je poslužio i kao inspiracija za jedan od filmova iz franšize „Zvjezdane staze“ u kojem je posada kapetana Kirka pronašla neobičan leteći objekat, nazvan „V’ger“, kojeg je stvorila umjetna inteligencija i vanzemaljci upravo oko jedne od Voyager sondi.

Reprogramiranje daljinskog upravljanja je produžilo život ovim misijama, dopuštajući dodatne prolaske pored dvije najudaljenije gigantske planete Solarnog sistema, Urana i Neptuna, te put u područje izvan utjecaja Sunca.
 
Originalno, obje sonde su bile namijenjenje proučavanju plinovite vanjske planete, ali su imale drugačije putanje. Voyager 2 je izbjegla susret sa Jupiterovim mjesecom Titanom i naučnici su iskoristili fenomen „gravitacijske odskočne daske“ da sondu upute prema Uranu i Neptunu. Ovo je prva sonda koja je napravila tzv. „veliki obilazak“ Jupitera, Saturna, Urana i Neptuna te joj je ova putanja omogućila da pošalje veliki broj podataka na Zemlju. Zato je ta sonda, lansirana ranije, kasnije napustila heliosferu. 
 
Naučnici indirektno znaju da su sonde ušle u interstelarni prostor po nekoliko stvari. Došlo je do usporavanja sondi i do smanjenja broja čestica solarnih vjetrova koje udaraju u sondu, dok su detektori identificirali porast udara čestica kosmičkog zračenja porijeklom iz drugih dijelova galaksije. To je bio indirektan pokazatelj da se sonda našla na nekoj vrsti neopipljive, ali stvarne granice i da ulazi u međuzvjezdani prostor.

Iako su sonde napustile heliosferu, iz NASA-e kažu kako nije pravilno reći da su sonde napustile i Solarni sistem. Stručnjaci kažu kako bi Voyageru 2 trebalo oko 30 000 godina da se udalji od utjecaja Sunca, ali će prije toga sonda izgubiti gorivo.

 
Za sve to vrijeme koliko je zaobilazio planete, Voyager 2 je bio veoma zauzet: od ove sonde smo saznali mnogo više o prostoru između zvijezda i djelovanju solarnih vjetrova na toj udaljenosti. Naime, plazma senzori Voyager 1 su otkazali 1980. pa nam ova sonda nije mogla slati podatke o ovim fenomenima. Od Voyagera 2 smo dobili podatke o temperaturi, gustoći, pritisku i drugim svojstvima solarnih vjetrova. Također, u vrijeme kada je lansirana misija Voyager, nismo znali ništa o veličini heliosfere, i koliko bi dugo trebalo putovati do tih kutaka sistema. Danas imamo prilično dobru sliku našeg dijela galaksije i njegove veličine.
 
Nemojte misliti ni da je Voyager 1 bio lijen: od njega smo dobili sjajne fotografije priliko prolazaka pored Saturna i Jupiter, a dao nam je i “Porodični portret” Sunčevog sistema:
 

 

“Porodični portret”, izvor NASA, Voyager 1

Još jedna čuvena slika dolazi od Voyagera 1: to je “Blijeda plava tačka” – Pale blue dot,  naziv koji je ovoj fotografiji dao Carl Sagan. Fotografija je i nastala upravo na zahtjev Sagana, koji je zamolio NASA da, kada Voyager 1 dođe do ruba Sunčevog sistema, što se dogodilo u februaru 1990, kamer okrene prema Zemlji. Ovo je fotografija iz serije “Porodični portret, nastala je 14. februara 1990. godine, kada je Voyager 1 bio na oko 6 milijardi kilometara udaljen od Zemlje. Zemlja se vidi u beskrajnom prostranstvu svemira kao malena, gotovo beznačajna tačka. Ova nas fotografija podsjeća na to koliko smo maleni “ispod zvijezda”.

Pale blue dot, izvor NASA, Voyager 1

 

Voyager 1 i Voyager 2 kao gorivo koriste toplotu koja nastaje u radioaktivnim raspadima plutonijum oksida.  Sam Voyager 2 godišnje gubi oko 4 vata snage te su stručnjaci morali isključiti mnoge sisteme unutar sonde, uključujući i kamere,  kako bi ona imala dovoljno energije da nastavi rad. Polako, naučnici i inženjeri koji je prate, gase funkcije ovog malog heroja. Oko 2025. ona neće imati energije niti za jednu funkciju.

Obje sonde su prvobitno bile planirane kao dio Mariner programa – Mariner 11, ali kasnije su preimenovane u Voyager. Izgradio ih je Jet Propulsion Laboratory – JPL.  Obje nose Golden record: fonografe – 1977. to su bile prilično napredne tehnološke stvarke – koje svjedoče o diverzitetu kulture na planeti Zemlji, našoj civilizaciji. Na njima je muzika Mozarta, Beethovena, Stravinskog, Bacha, niz slika.

Za 40 000 godina, Voyager 1 bi se našao u blizini zvijezde Gliese 445 u sazviježđu Calemopardalis (Žirafa). Za 40 000 godina Voyager 2 će se naći u blizini zvijezde Ross 248 u sazviježđu Andromeda.

Nedavno je utvrđeno da su mjerni instrumenti sondi detektovali da je svemir tamo gdje se one nalaze veće gustoće. Još nije jasno šta je uzrok ovog fenomena, a potvrđeno je da su očitavanja uređaja sa sondi tačna.

Moguće je da linije međuzvjezdanih magnetskih polja jačaju u tom području, odnosno da je magnetno polje jače što smanjuje elektromagnetnu nestabilnost plazme na rubu heliosfere. Voyager 2 je detektovao snažnije magnetsko polje od očekivanog kad je prešao heliopauzu. Također, možda materijal koji dopuhuje međuzvjezdani vjetar usporava u blizini heliopauze, pa je više plazme u tom području. Rad o toj opservaciji objavljen je u The Astrophysical Journal Letters pod naslovom “Observations of a Radial Density Gradient in the Very Local Interstellar Medium by Voyager 2“.