Mumije predstavljaju ostatke preminule osobe (a ponekad i životinja, poput mački ili ibisa) čija su koža i neki unutrašnji organi dobro sačuvani, što zbog utjecaja okoliša u koji je položeno tijelo, što zbog namjernih radnji sprovedenih nakon smrti nad tijelom. Do spontane mumifikacije dolazi usljed faktora okoline kakve su velika suša, toplota, hladnoća ili kiselost i anaerobnost sredine u koju su tijela položena, odnosno svih onih faktora koji mogu utjecati na to da se uspori razvoj bakterija koje razlažu meka tkiva i time uspori putrefakcija tijela.

Inače, termin putrefakcija ne znači ništa drugo nego truljenje, a dolazi od latinske riječi putris, -a, um, u značenju truo/trula/trulo i facere u značenju činiti. Od istog korijena vuče porijeklo i naziv za organsku tvar putrescin, koja se oslobađa pri truljenju organske materije i koja truloj tvari daje specifičan miris.  Druga tvar koja se oslobađa pri raspadanju tj. autolizi leša jeste kadaverin (lat. cadaver, –is, n. leš). Mnogo gadno, zar ne? Al’ prirodno. Inače, praj mumija se koristio i kao lijek i kao boja.

Prirodno mumificirani

Najpoznatije mumije koje su prirodno očuvane, bez intervencije čovjeka, jesu tijela koja su pronalažena po različitim tresetištima širom svijeta, a čija starost datira otprilike od 8000. godine p.n.e. pa sve do tijela iz perioda Drugog svjetskog rata. Kiselost sredine i nedostatak kisika učinili su svoje te tako ova tijela imaju sačuvanu kožu, unutrašnje organe, odjeću. Sama tijela su poznata u nauci kao “tijela iz tresetišta” (“bog bodies”). Jedna od najpoznatijih mumija iz ove “prirodne” klase jeste tijelo muškarca pronađeno 1950. u Danskoj, danas poznatog kao “Tollundski čovjek“. Ovaj čovjek je živio u željeznom dobu, otprilike prije 2300 godina – smatra se da je ubijem davljenjem ili vješanjem 375.-210 godna p.n.e.

 
Tollundski čovjek

Poznate su i azijske, prije svega kineske mumije. Jedna takva je mumija Xin Zhui, aristokratkinje iz perioda dinastije Han koja je preminula 163. godine naše ere.

Najstarije danas poznate mumije koje su namjerno mumificirane, stare su nešto više 9000 godina i to su Chinchorro mumije pronađene na sjeveru Čilea. Najstarija datira iz otprilike 7020. godine p.n.e. (tzv. “Acha čovjek”) i ta mumija je prezervirana prirodnim putem, s obzirom da se radi o ekstremno suhom regionu svijeta.

Međutim, negdje oko 5000. godine p.n.e. ljudi iz Chinchorro civilizacije počinju mumificirati svoje preminule. Tako, oko 29% Chinchorro mumija su nastale prirodnim putem, dok je ostatak intencionalno mumificiran. Za Chinchorro kulturu je karakteristično da su mumificirali sve pripadnike porodica i plemena, bez obzira na status, za razliku od egipatske kulture u kojoj su mumificirani samo oni sa visokim ili višim statusom. Posebno delikatno su mumificirana djeca Chinchorro.

 
Chinchorro mumija, izvor: by Pablo Trincado – originally posted to Flickr as cultura Chinchorro año 3000 AC,
via Wikipedia commons
 
 
U septembru 1991. u Alpama negdje na italijansko-austrijskoj granici, pronađen je ,,Ötzi” – Ledeni čovjek” koji je instantno privukao pažnju naučnika, ali i amatera te do danas ne prestaje da bude predmet proučavanja. Ötzi je živio prije oko 5300 godina, što ga čini najstarijom evropskom mumijom. Bio je visok oko 165 cm, imao oko 60kg, a sami ostaci koji su pronađeni u ledu imali su masu od oko 13 kg. 

Egipatske mumije: bizarno umijeće

Ipak, najviše nas fasciniraju egipatske mumije. Najvjerovatnije su prve egipatske mumije nastale prirodnim putem, kada bi vruć pijesak doslovno isušio tijela. Međutim, kako je u egipatskoj civilizaciji i religiji napredovao koncept zagrobnog života, tako su se razvijale i tehnike mumificiranja, dok konačno nije nastao proces kakav se danas obično opisuje u literaturi.

U početku su tijela obmotavali zavojima natopljenim voskom, međutim, takva tijela bi brzo trunula jer su se u tijelu zadržavale tjelesne tekućine i organi. Nije prošlo dugo vremena da drevni Egipćani shvate kako proces dekompozicije i truljenja započinje iznutra. Nisu znali za proces autolize, kada se enzimi, koji razaraju tkiva, oslobađaju iz stanica – doslovno, tijelo samo sebe počinje “jesti”. Ovaj proces započinje u crijevima, a u kombinaciji sa djelovanjem bakterija prirodno dovodi do raspadanja nekoliko mjeseci nakon smrti. Zbog toga su egipatski sveštenici počeli sa praksom vađenja organa. Smatrali su da je najvažniji organ srce i često bi srce, umotano u zavoje, ostavljali u tijelu, dok bi sve ostale organe, osim mozga i bubrega, vadili i odvajali u posebne, ukrašene posude koje su spremane zajedno sa obrađenim tijelom pokojnika.

Uobičajen prikaz mumije u pop kulturi

Pitate se šta su radili sa bubrezima i mozgom? Drevni Egipćani su smatrali da ovi organi nisu prijeko potrebni pokojniku “na onom svijetu”. Naime, ulogu ovih organa nisu razumjeli. Sam mozak bi svećenik vadio komadić po komadić posebnom tankom špatulicom i to kroz nos, nakon što bi čekićem i dletom probili put kroz sitastu kost u nosu. Ovo je moguće, jer postoji embrionalna veza između tkiva sluzokože usta i nosa te tkiva mozga, tačnije neuralne ploče – sve to nastaje od vanjskog klicinog listića (ektoderma) iz zigota invaginacijama ovog klicinog listića.

Posebno važno otkriće za pripremu tijela bilo je otkriće natrona – smjese natrijum karbonata i natrijum bikarbonata koja se prirodno javlja u prirodi i ima svojstva da izvlači vlagu tj. dehidrira. Inače, upravo je natron sastojak praška za pecivo. U natronu bi leš ostavljali oko 17 do 40 dana, kako bi se dobro isušio. Praktično – uštavio. Natron nije previše mijenjao boju kože i to mu je bila još jedna prednost u procesu muminfikacije.

 

Mumija Ramzesa II

Tijelo iz kojeg su izvadili unutrašnje organe ispirali su palminim vinom, što uošte nije bezveze: alkohol bi djelovao na bakterije u lešu. Korištenje mirisnih smola bi dalje doprinijelo očuvanju ostataka tijela, s obzirom da neke od biljaka, biljnih smola i ulja koja su sveštenici koristili imaju antispetično dejstvo. Čak su truplo punili uljima i ostavljali tako da stoji nekoliko dana. Na kraju, ispiranjem ulja, isprali bi se i ostaci organa. Praktično, truplo se sastojalo od skeletnih mišića, kostiju i kože, bez drugih mekih tkiva. Te šupljine bi poslije ispunili različitim materijalom, kako bi se sačuvao oblik tijela.

Idući korak u procesu je zapravo balzamovanje. Tijelo bi se premazivalo smolama i onda umotavalo u zavoje. Umotavanje u zavoje je bio dug proces, koji bi trajao otprilike dvije sedmice, a za koji je ponekad bilo potrebno oko 350 kvadratnih metara zavoja. Uvijanje bi započinjali od prstiju, uvijajući svaki prst posebno, zatim ruke, pa glavu i trup. Kada bi zamotali sve dijelove tijela, onda bi pristupili umotavanju u još jedan sloj zavoja preko čitavog tijela. U tom procesu su umotavali i razne amulete protiv čini.

Smatra se kako je procedura pripreme tijela, balzamovanja i uvijanja vršena u otvorenim šatorima na zraku, a ne u zatvorenim prostorijama.

Međutim, milenijumima, svašta se nakupljalo na tim mumijama. Na njima je pronađen i Aspergilus niger, buđ,  čije spore i komadići vrlo lako mogu dospjeti u vazduh ako se mumije pomjeraju. Iz zraka – dospijevaju u pluća. Kako ove gljivice i njihove spore sadrže toksine, mogu biti opasne po zdravlje, naročito ljudi sa oslabljenim imunitetom. Postoje teze kako su upravo ove gljivice glavni razlog legendarnog “prokletstva mumije”.

Da li ste znali da u Beogradu, u Narodnom muzeju, postoji jedna prava pravcata egipatska mumija?  1888. godine mumiju sveštenika Nasmina poklonio je Narodnom muzeju  filantrop i mecena Hadži Pavle Riđički. On je tokom putovanja u egipatski Luksor kupio mumiju. Mumiju je bilo moguće vidjeti samo od 1893. godine do početka Prvog svjetskog rata, poslije čega je zbog osjetljivosti predmeta bila sklonjena od očiju javnosti. Prije nekoliko godina je konačno smještena u Narodni muzej u Beogradu. Moguće je vidjeti i mumiju u specijalnom staklenom sanduku, ali i vanjski sarkofag.