Tradicionalno, za Noć vještica – Halloween, na blogu pišem o nekom čudovištu i nauci koja objašnjava kako je nastalo to vjerovanje. Ove godine – neka to bude vukodlak.
Vuk, Canis lupus, životinja je koja je oduvijek fascinirala ljude. Vuk u sebi ima nečeg božanskog, karmičkog – jer je ljudima koji su prešli na uzgoj stoke upad čopora vukova u stado mogao značiti razliku između toga da li će preživjeti zimu ili ne. Držati vuka podalje od vrata je bilo itekako važno ljudima i to osjećamo kroz one priče o jarićima i vuku, praščićima i vuku koji im oduva kućice, o Crvenkapici.
U evropskoj tradiciji, vuk ima neku zlu konotaciju – Veliki zli vuk iz Crvenkapice. Međutim, ako idemo u antiku, priča o vuku i čovjeku je kompleksnija. Priča o Romulu i Remu koje je našla i spasila vučica, te je tako vučica postala i majka Rima, samo je jedna od ovih priča. U kulturama nativnih Amerikanaca odnos s vukom je bio manje usmjeren ka osjećaju negativnosti tj. manje su stvarali od vuka negativca, vjerovatno su se više divili zajedništvu vučjeg čopora i osobinama ove životinje kao lovca te su sigurno više težili da poprime ove osobine vuka. Mnogim narodima vuk je bio totemska životinja.
Međutim, posebno poglavlje u našem odnosu s vukom jeste legenda o pretvaranju čovjeka u vuka. Vukodlaci, kao zla sila, čest su motiv u filmovima strave i užasa. Čak postoje legende o zlim duhovima nalik na ono što mi opisujemo kao vukodlak i u Novom svijetu – recimo, “windigo”.
Simbolizam i mitologija vukodlaka: čovjek, zvijer i dualnost
Jedan dio priče o vukodlaku je svakako mijena, a ta mijena se događa pod utjecajem Mjeseca. Ovdje naravno treba spomenuti i pseudonaučno mišljenje kako su ljudi nervozniji i drugačiji u toku faze punog Mjeseca kao jednu od sila stvaranja ovog mita. Međutim, čovjekova fasciniranost fenomenima koje nije mogao objasniti bez nauke, kakva je i opservacija da Mjesec mijenja svoj oblik u toku nekog ciklusa, te da je svjetlost punog Mjeseca zaista pomalo i jeziva, utjecala je na to da se Mjesec poveže s mitom o čovjeku koji se pretvara u vuka i onda, nesvjestan svojih postupaka, čini zlo.
Na racionalnom nivou, priča o vukodlaku jeste klasična priča o prokletstvu i odnosu ljudske i životinjske prirode, ega i ida. Kao takva, ova priča je morala naći korijene i u hrišćanskom svijetu, jer je mit predstavljao metaforičku borbu između hrišćanskog ideala čovjeka i paganina, koji su predstavljani kao životinje.
Jedan od starijih mitova o pretvaranju čovjeka u vuka jeste onaj iz grčke mitologije, kada je Zeus pretvorio kralja Arkadije, Likana, u vuka. Likan je, naime, testirao da li je Zeus zaista sveznajući time što je Zeusu poslužio meso svoga sina. U korijenu ovog mita, bilo je nešto važno za pagansku zajednicu – utemeljenje tabua kanibalizma, jednog od najstarijih i najvažnijih tabua u istoriji ljudske zajednice. Drugi takav tabu je incest. Dakle, ljudima se morala ispričati priča o zakonu bogova da se ne smije jesti ljudsko meso jer to nosi posljedice sa sobom.
Međutim, vukodlak jeste biće koje jede ljudsko meso, no kako to radi nesvjesno, u obličju vuka, on ne krši tabu, ali istovremeno ga i krši jer je dozvolio da ga nadvlada životinjska priroda. Priča o vukodlaku suštinski je priča o samokontroli, susprezanju nagona i poštovanju božanskih zakona. Oni koji ne poštuju ove zakone, biće prokleti. Jedini lijek za prokletsvo vukodlaka je smrt.
Još jedan od okidača, bar prema filmu iz 1941. “The Wolf Man”, za pretvaranje čovjeka u vuka je biljka iz proodice Ranunculaceae, jedić – Aconitum lycoctonum, naravno u kombinaciji sa punim Mjesecom. Sam naučni naziv ove otrovne biljke u sebi nosi sjećanje na Likana (lycoctonom) i priču o pretvaranju u vuka. Likantrop je još jedan naziv za vukodlaka, a likantropija je sposobnost pretvaranja u vuka.
No, da li likantropija postoji?
Postoji rijetko psihijatrijsko stanje zvano klinička likantropija, u kojem je osoba uvjerena da se može pretvoriti u životinju i da ima natprirodnu snagu. Ta deluzija nije samo da se osoba može pretvoriti u vuka ili psa, nego i u druge životinje.
Jedan takav primjer psihoze je Peter Stumpp ili Peter Stupe iz 16. vijeka, “Vukodlak iz Bedburga”. Bio je serijski ubica, kanibal, ubijen mučenjem na točku i odrubljivanjem glave 1589. Za sebe je tvrdio da mu je đavo dao čaroban pojas pomoću kojeg se pretvara u zvijer.
Za razliku od ovog vida psihičkog poremećaja, postoje i kongenitalni poremećaji, mutacije koje dovode do “vukolikog” izgleda pogođene osobe koji se sigurno u istoriji smatrao čudovišnim.
Hipertrihoza je zdravstveno stanje koje rezultira pretjeranim rastom dlaka na tijelu na različitim dijelovima tijela. Iako je ovo rijetka mutacija, zabilježeno je nekoliko slučajeva, uključujući Fedora Jeftichewa i Annie Jones koji su se proslavili kao “Jo-Jo čovjek s psećim licem” i “Bradata dama” u putujućem cirkusu PT Barnum, a tu je i Stephen Bibrowski – “čovjek s licem lava”. Tu je i slučaj još nekoliko “bradatih žena”, Julie Pastrane, koja je rođena 1834, slučaj Krao Farini, koja je rođena 1876. i Alice Doherty, rođene 1887. Jedan od prvih dokumentovanih slučajeva hipertrihoze je Petrus Gonsalvus, rođen najvjerovatnije 1537. koji je možda bio i inspiracija za priču “Ljepotica i zvijer” jer je oženio lady Catherine. Njih dvoje su imali djecu – kod koje se pojavila očeva mutacija.
U novije vrijeme najpoznatiji i proučavani slučajevi su “meksička porodica vukova”, od kojih njih nekoliko pati od nasljednog urođenog oblika hipertrihoze. Genetička analiza njihove DNK identificirala je zajedničke abnormalnosti na X hromosomu što utječe na gene koji kontrolišu i rast dlake. Slična istraživanja na drugim pogođenim osobama identificirala su druge gene koji mogu uzrokovati to stanje. Drugi naziv za skup ovih poremećaja koji dovode do hipertrihoze jeste “sindrom vukodlaka”. Još jedan vrlo sličan poremećaj je hirzutizam, koji se javlja isključivo kod žena i djece usljed poremećaja antrogenih hormona i gdje se dlake javljaju na mjestima koja su karakteristična za muškarce, poput prsa.
Upoznajte čudovište: Frankenstein
Upoznajte čudovište – demoni sna
Upoznajte čudovište: mumija
 |
| Petrus Gonsalvus i Catherine, Joris Hoefnagel |
