Infekcije humanim papiloma virusom (HPV), koje su vrlo česte, proizvode epitelne lezije negenenitalne i genitalne kože i sluznice. Iako je većina infekcija benigna i samoograničena, trajna infekcija izazvana s više od 150 genotipova (tipova) HPV-a može dovesti do raznih epitelnih malignih bolesti. 

Onkogeni potencijal HPV-a prvi su dokazali 1970-ih Orth i kolege za epidermodysplasia verruciformis, rijetko stanje raširenih nongenitalnih bradavica koje ponekad napreduju do raka skvamoznih stanica. Još je 1972. poljska liječnica Stephania Jablonska predložila hipotezu o povezanosti HPV-a i raka epitelnih stanica. 

Osamdesetih, Harald zur Hausen i saradnici su identificirali DNK humanih papiloma virusa (HPV je DNK virus) u većini karcinoma cerviksa, a naknadne epidemiološke studije potvrdile su da se većina slučajeva ovog raka može pripisati spolno prenosivim HPV virusima. Harald zur Hausen će za ovo dobiti i Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu 2008. 

Naknadne epidemiološke studije potvrdile su da se većina slučajeva ovog raka može pripisati visokorizičnim tipovima HPV-a, posebno HPV16 i HPV18. Rak grlića maternice je treći vodeći uzrok raka kod žena, s procjenom od 530 000 novih slučajeva i 275 000 smrtnih slučajeva godišnje širom svijeta. Više od 80% slučajeva i smrtnih slučajeva dogodi se u zemljama u razvoju. 

O vakcinama koje štite od infekcije s nekoliko najrizičnijih tipova HPV-a već sam pisala ovdje na Nauka govori i na Vakcine.ba. Žalosno je da se u našoj zemlji još ništa ne radi na sistemskom uvođenju HPV vakcina, s akcentom na Gardasil 9. HPV vakcine ne postoje u programima proširene imunizacije, nisu čak ni registrovane, i to znači da ih ne možete primiti čak ni ako ste spremni da ih platite, a kamoli da vam zdravstveno osiguranje pokrije troškove ove vakcine, ako je želite dati svom djetetu. Naši ginekolozi, umjesto da insistiraju na uvođenju vakcine za HPV vakcinu čak govore da nije dovoljno istražena, što je apsurd, jer je u mnogo zemalja, poput Australije ova vakcina već pokazala djelotvornost i sigurnost. Također ovdje se insistira na metodi probira i ranog otkrivanja raka grlića, ali čak je i za razvijenije zemlje ovo skupo i zašto nešto liječiti u ranoj fazi – ako možemo spriječiti?

Na ovom mjestu ću samo citirati rečenicu iz Plotkin’s Vaccines, 7. izdanje:

“Iako je citološki pregled učinkovit pristup prevenciji raka vrata materice u nekim razvijenim zemljama, tradicionalno je pretežak i skup za primjenu u većini zemalja u razvoju. Nisu definisane učinkovite strategije probira za ostale karcinome povezane s HPV-om.“

Rak grlića materice obično pogađa relativno mlade žene. U mnogim razvijenim zemljama bilježi se stalni porast incidencije od kasnih 20-ih do sredine 40-ih, nakon čega stope teže da ostanu relativno konstantne.

Mnogo toga znamo o patogenezi HPV virusa, naročito kod žena, s obzirom da su efekti infekcije određenim sojevima ovog virusa kod žena daleko razorniji. Dosta infekcija se dogodi već u prvim spolnim odnosima.

Mnoge HPV infekcije prođu subklinički, neke izazovu genitalne bradavice, kondilome te neke lakše displazije. Same bradavice, iako su neugodne, nisu maligne tvorevine, no svakako ako dođe do razvoja ovih tvorevina, treba ih ukloniti. Uklanjanje nije bolno ni rizično. Dosta se ovih infekcija samo zaliječi i organizam se sam izbori sa uzročnikom. Ali – neke perzistentne infekcije visokorizičnim sojevima izazivaju promjene na epitelu koje se ne mogu same zaliječiti i koje postaju sve lošije. Kod imunosupresiranih osoba – naročito kod HIV pozitivnih muškaraca i žena postoji povećan rizik od maligne progresije. 

Sama infekcija s HPV nije dovoljna za razvoj raka grlića materice ili drugih tipova HPV-povezanih tumora. Životne navike poput pušenja, uzimanje oralnih kontraceptiva te rano stupanje u seksualne odnose znatno povećavaju rizik. Naime, usljed oslanjanja na oralne kontraceptive, ljudi onda manje koriste fizičke kontraceptive – kondome, što ostavlja prostor otvoren za infekciju. 

Genitalne HPV infekcije se prenose seksualnim odnosom. Procjenjuje se da će više od 80% seksualno aktivnih muškaraca i žena u Sjedinjenim Državama steći će barem jednu genitalnu HPV infekciju tokom života, od čega će polovica infekcija biti visokorizična. Žene su u posebno visokom riziku od zaraze ubrzo nakon počtka seksualne aktivnosti, s više od 40% zaraza koje se dogode u prve 2 godine nakon započinjanja seksualnih aktivnosti. Rizik od infekcije povećava se s brojem seksualnih partnera i s brojem partnera trenutnog partnera. Međutim, infekcija je toliko uobičajena da se može dogoditi i u prvom seksualnom kontaktu.

Zbog čega iznosim ove podatke? Smatram da treba s omladinom aktivno razgovarati o ovome i rizicima seksualnih odnosa te količinom zrelosti koje trebamo imati za to. Ovo naglašavam i zbog toga što se često lažno predstavlja kako će vakcine od naše djece, ako se vakcinišu, stvoriti promiskuitetne osobe ili, preciznije, da će im vakcinacija “dati zeleno svjetlo” za stupanje u seksualne odnose rano.

Moramo se pomiriti sa stvarnošću – tinejdžeri će eksperimentisati, zabranili im mi to ili ne. Naravno, ne treba generalizirati, jer će neki početi stupati u odnose ranije, a neki kasnije. Ali ih trebamo od nekih stvari zaštititi koliko je moguće. 

S omladinom trebamo razgovarati o svim ostalim rizicima i konsekvencama seksualnih odnosa otvoreno, i podučavati ih zrelom i odgovornom ponašanju koje je tako potrebno prilikom jednog tako intimnog odnosa. Nažalost previše odraslih stupa u seksualne odnose bez trunke mozga, odgovornosti i zrelosti, zar ne?

Još: Šta možda pogrešno mislite o HPV infekcijama