Bosna i Hercegovina – izdvajanja za naučnoistraživački rad: između ničega i ništa

Izdvajanja za naučnoistraživački rad u Bosni i Hercegovini su bezobrazno niska, a nauka je stavljena u zapećak.

Država Bosna i Hercegovina iz godine u godinu ulaže sve manje sredstava za naučno-istraživački rad. Koliko se danas u BiH izdvaja iz budžeta za nauku i da li kada govorimo o tom broju, on podrazumijeva samo izdvajanja za naučno-istraživački rad ili i istraživački rad i plate osoblja na državnim univerzitetima? Šta su uzroci držanja nauke na marginama?

Podaci Agencije za statistiku BiH su neumoljivi i depresivni. Tokom 2012. u istraživanje i razvoj izdvojeno je ukupno 0,27% BDP-a, godinu dana kasnije 0,32%; 2014. tek 0,26%, da bi 2015. i 2016. uslijedio još veći pad 0,22% BDP-a, u 2017. još manje tek 0,20%, a u 2018. i 2019. 0,19%.

Švedska za istraživanja i razvoj izdvaja 3.39% BDP-a (podaci Eurostata za 2019.), a Njemačka 3.17%. Izrael izdvaja oko 4.95% BDP-a, a Japan 3.2% (podaci UNESCO-ovog Instituta za statistiku 2020.).

Ovdje stvari treba staviti u perspektivu i uporediti sa izdvajanjima nešto malo prije rata u BiH, kada je naučno-istraživački razvoj bio integrisan s privredom i kada su postojala i uspješno radila preduzeća poput Jelšingrada, Energoinvesta, Čajevca, SOKO, Famosa i Incela. Tada, u Socijalističkoj Republici BiH, izdvajalo se oko 1% BDP-a za naučno-istraživački razvoj, međutim, kako ističe profesorica dr. Lamija Tanović „fondovi tada i fondovi sada se ne mogu uporediti ni kvantitativno i ni kvalitativno.“ 

„1% se izdvajalo od republičkih fondova, a udruženi rad je davao još 0.5%, pa je to ukupno 1.5% izdvajanja“, govori dr. Tanović na spomenutom panelu.

Važno je skrenuti pažnju da za razvoj nauke bitnu ulogu ima ne samo finansiranje nego i stvaranje mogućnosti umrežavanja, saradnje s kolegama na drugim institutima, a to je u Jugoslaviji itekako postojalo.

„Postojali su bilateralni sporazumi za naučnu saradnju. Jugoslavensko-američki fond za istraživanja je imao ogromna sredstva. Jugoslavija je imala pravo i na fondove Evropske ekonomske zajednice, što je zapravo tadašnji pandam EU i tu su od 70-tih do 80-tih, neposredno prije rata, napravili fantastične rezultate.“, ističe Tanović.

Profesorica Tanović smatra kako procenat BDP-a koji se izdvaja za naučno istraživački rad i nije najbolja mjera te da treba pogledati koliko se izdvaja po stanovniku na godinu dana i da je to prava slika. Recimo, Slovenija danas izdvaja 713$ po stanovniku, a Bosna i Hercegovina svega 32$.

Ovdje treba razumjeti da je teško precizno odgovoriti na ova pitanja, jer ne postoji centralni registar u kojem bi mogli provjeriti kolika su ukupna izdvajanja svih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini (od kantona, preko entiteta pa do državnog nivoa) u oblasti nauke. Još je teže provjeriti strukturu tih izdvajanja.

„Posljednje informacije govore da je u Federaciji BiH predviđeno manje od 0,05% od ukupnog budžeta (koji iznosi preko 500 miliona KM) za poticanje naučno – istraživačkog rada (NIR). U RS-u znatno manje, dok su na državnom nivou izdvajanja nejasna i ove godine ih skoro pa i nema zbog blokiranog budžeta. U Kantonu Sarajevo je prvi put izdvojeno skoro 5 miliona KM isključivo za poticanje NIR-a kroz različite pozive što je oko 0,5%. No, kada bi se u tu računicu dodale i plate uposlenika na državnim akademskim institucijama onda bi taj procenat bio značajno veći. No, prije nego se obradujemo tome, treba se dobro zamisliti koliko članova akademske zajednice uporedo sa predavačkim radom realizira i znanstveni rad? Iskustvo nam govori da se to obično svodi na znanstvena istraživanja i njihovo publiciranje u periodu izbora u više zvanja. Stoga jednostavno, ali tačno, daleko smo od težnje EU koja se želi približiti na 3% BDP-a za ulaganja u NIR“, kaže profesor dr. Damir Marjanović, genetičar, rektor Burch Univerziteta, koji je kroz svoju karijeru imao iskustvo rada i na državnim i na privatnim fakultetima i naučno-istraživačkim institutima, poput INGEB-a.

No, ne mora se naučno-istraživački rad finansirati isključivo kroz budžet i često zapravo nije tako. Pojedine naučne grupe, najčešće u sklopu konzorcija (regionalnih i evropskih) apliciraju za pojedine EU fondove. Nažalost, BiH naučne institucije na tom terenu su nedovoljno konkurentne i nedovoljno pripremljene za ispunjavanje šume formulara i oblikovanje administrativno prihvatljivih aplikacija, pa nerijetko ili odustaju od prijava ili ne uspijevaju dobiti potporu. 

„U većini slučajeva ne prati se trend angažmana specijaliziranih institucija za pripremanje projekata, koje postoje u mnogim EU zemljama, pokoja i regionu, a koje su upravo specijalizirale administrativne pripreme i vođenja projekata po zahtjevima EU fondova koji su, ruku na srce, nerijetko administrativno znatno komplicirani. S vremena na vrijeme se i dobije neka značajnija potpora iz ovoga pravca, ali to primarno ovisi o snalažljivosti pojedinca, a ne o sistemskom pristupu akademske zajednice i nadležnih ministarstava. Nećemo pogriješiti ako zaključimo da zaostajemo za regionom u tom pogledu“, ističe Marjanović. 

S druge strane, jako nedostaju izdvajanja privatnih kompanija ili privatnih konzorcija u NIR. Jednostavno nisu stimulirani od strane države da to urade, ali i BiH nije podobno tržište za jačanje privatnih NIR kapaciteta. Taj koncept je u modernoj BiH tek u povojima i jako je malo primjera privatnih NIR inicijativa, kako u smislu finansiranja tako i u smislu osnivanja privatnih znanstvenih institucija.

Kompleksni model vlasti u BiH doveo nas je do toga da ionako mala izdvajanja su dodatno rasparčana postojanjem različitih nivoa vlasti. Stoga je teško govoriti o strateškom državnom pristupu u procesu finansiranja nauke u BiH. Problemi se javljaju i u nadležnosti za oblast NIR-a. Ona, nažalost, nije na državnom nivou, a sve internacionalne ugovore i pristupe fondovima prema međunarodnim zahtjevima mora potpisati država. Stoga i ne čudi da državni nivo tromo reaguje u tom pravcu. 

„Do sada se finansiranje sa nivoa entiteta i kantona zasnivalo na ustaljenim neefikasnim, ali najjednostavnijim matricama, koje nisu išle ka ciljnom finansiranju shodno nekim strategijama, koje, nažalost, ako i postoje, zastarjele su. Uporedo je to otežano nerazumijevanjem činjenice da su entiteti nadležni za nauku i to nerazumijevanje je posebno izraženo u Federaciji BiH“, kaže Marjanović i dodaje kako se u posljednjih par godina jedini napredak može vidjeti u Kantonu Sarajevo.

„Kanton Sarajevo je u 4 godine povećao izdvajanja za NIR i do 10 puta i koji je u prošloj godini raspisao moderni raspis projekata sa dvije slijepe recenzije od strane kompetentnih recenzenata, no pitanje je da li će to ostati samo jedna ‘godina nadanja’ ili će postati stvarni model“, kaže Marjanović.

Međutim, jako veliki problem predstavlja i činjenica da postoje značajne razlike između kantona u pogledu finansiranja naučno-istraživačkog rada. Pojedini kantoni skoro da i nemaju ove stavke u budžetu. No, u vrijeme globalizacije i objedinjavanja fondova u cilju kvantitativno ali i kvalitativno boljeg ulaganja u NIR, lako se može zaključiti da kantoni, pa i o oni najveći, jednostavno nisu dovoljno financijski jaki i stabilni da bi ozbiljnije ulagali u NIR. Tu dolazimo na pitanje viših nivoa vlasti, poput državnih, kakvo je Ministarstvo civilnih poslova. 

„Ministarstvo civilnih poslova je kao ‘Katica za sve’ i ono popunjava rupe u vijeću ministara za različite, često i nespojive oblasti. Nadalje, nerijetko je blokirano neusvajanjem budžeta na državnom nivou! Povremeno otvori neke pozive, no, pored novca u njima nedostaje i inovativnosti. U krajnjem slučaju, sada kada bi otišli na web stranicu ovoga ministarstva vidjeli bi pozive koji su istekli prije dvije godine. Stoga, neću pogriješiti ako kažem da je MCP kao i cijeli državni nivo političkim blokadama doveden u poziciju da nema ozbiljnijih i strategijom usmjerenih inicijativa ka ozbiljnijem razvoju naučne misli“, komentariše Marjanović ulogu MCP u potpori naučno-istraživačkom razvoju.

Privatne ustanove su nerijetko diskriminirane u procesu dobivanja sredstava, pa i dobivanja sredstava iz EU fondova. „Tek nedavno su pojedini državni fondovi postali dostupni istraživačima sa ovih institucija i to je logičan slijed politike da država kroz potporu projektima treba da daje potporu izvrsnosti, a ne samo dodatno financiranje nečega da bi se financiralo. Privatni univerziteti, barem oni koji žele napredovati u tom procesu, jako se trude da kroz pojedince i znanstvene timove se pojave na međunarodnim projektima i to im donekle i uspijeva. Nadalje, privatne institucije lakše stupaju u kontakte sa privatnim kompanijama što im otvara mogućnost realizacije manjih ciljanih znanstvenih projekata. To mi se i čini kao jedan prihvatljiv mode, sasvim uobičajen u modernom svijetu, kojim se omogućava upumpavanje privatnog kapitala u NIR, a u cilju realizacije ciljanih ali i opće potrebnih znanstvenih ideja“, objašnjava Marjanović.

Dakle, opšti zaključak je da naučno-istraživačkim institucija poput privatnih i državnih univerziteta, instituta, pa i privatnih laboratorija i drugih kompanija vezanih za nauku (pogotovo medicinu) treba pomoći kroz jačanje kapaciteta da imaju ljude koji će im pisati projekte za EU fondove i voditi administrativni dio menadžmenta projekta, i to možda outsourcing kao dobar modus procedendi. Zatim, povećanje ulaganja u naučno istraživački rad, smanjenje pritiska predavanja na naučnike. Također bi se u svakoj reformi moralo voditi računa i da postoje znatne razlike u prirodi naučno-istraživačkog rada, te da se ne smiju zapostaviti humanističke nauke niti pred njih staviti isti zahtjevi kao za prirodne i primijenjene nauke, pogotovo u pogledu objavljivanja naučnih radova. Iduća stvar jeste stvaranje networka domaćih institucija sa EU institucijama, jer većina EU poziva na projekte traži partnerstva. Dakle, moralo bi se ulagati i u umrežavanje naučnika te mobilnost, što se nekada zapostavlja. Zatim, tu je i odgoj naučnog podmlatka, pogotovo naučnika koji će ozbiljno shvatati naučni rad i imati visok nivo naučnog poštenja, jer, ako se sa naučnim nepoštenjem i pogrešnim vođenjem istraživanja pristupa partnerima, to ima konsekvence – partner će jednom pristati na projekat, ali će potom izbjegavati svaku dalju saradnju.