Kada je u aprilu objavljena vijest na People, kako je muškarac iz New Jerseya preminuo u kolima jer mu je pozlilo usljed nošenja N95 maske, nije proteklo mnogo vremena da se na internetu jave tvrdnje kako su maske zapravo opasne, da izazivaju smanjenje kisika u organizmu i guše. Čak su neke grupe u SAD tražile ukidanje nošenja maski jer su opasne i „protiv Božije volje“. Odnedavno prevodi takvih tvrdnji kruže i kod nas. Šta je istina – da li nošenje maski kao mjera smanjenja rizika infekcije virusom SARS-CoV-2 zaista može biti opasno?
 
Kao prvo, treba naglasiti da je nošenje maski zaista najbolji način da se zaštitimo onda kada ne možemo držati propisanu fizičku distancu i naročito u zatvorenim prostorima, gdje je količina virusa veća, ventilacija slabija. Maske štite od virusa štiteći nas od kapljica pljuvačke u kojima se potencijalno nalazi virus. Čak i one maske čije su pore veće od promjera virusa, koji iznosi oko 120 nm, štite od virusa indirektno, štiteći nas od respiratornih kapljica iz usta.
 
Zatim treba naglasiti kako postoje i različiti tipovi maski: neke su certificirane, medicinske, i imaju različita svojstva, a neke, poput platnenih, nisu medicinski certificirane. Različiti tipovi maski imaju različitu propusnost, a N95 štite najbolje i imaju najmanju propusnost. Ali niti one nisu opasne.
 
Također, potrebno je naglasiti i to da nismo obavezni nositi maske stalno kada smo van domaćinstva, nego samo onda kada smo u zatvorenom prostoru ili na otvorenom kada ne možemo držati distancu, recimo u redovima za plaćanje ili na semaforu, kada ima mnogo ljudi. Sve u svemu, nošenje maski za prosječnog građanina se svodi na sat-dva vremena.
 
Najčešće maske koje nosimo su one „hirurške“, troslojne ili platnene te FFP2 maske. Da su hirurške maske tako opasne, hirurzi, drugi medicinski radnici i osobe koje moraju nositi ove maske duži period zbog prirode posla – primjerice kozmetičarke, već bi odavno imali problem. Hirurzi bi gubili koncentraciju na višesatnim operacijama. Ipak to se ne događa. A mi maske nosimo mnogo kraće nego ove profesije.
 
Postoji stanje koje se naziva hipoksija, smanjena količina kisika u organizmu i smanjena količina kisika u krvi, a koje nastaje kada do organizma dolazi manje kisika, odnosno, kada je parcijalni pritisak kisika smanjen. I zaista ovo stanje izaziva malaksalost, smanjenje koncentracije i pospanost. Događa se, primjerice na velikim nadmorskim visinama gdje je zrak razrijeđen. Ono što je bitno u cijeloj priči oko maski jeste da, premda parcijalni pritisak kisika pri dugotrajnom nošenju maski može pasti, ovo nije dovoljno da izazove efekte koji se opisuju u nekritičkim tekstovima na internetu i društvenim mrežama. Pad iznosi najviše oko 2% i ne izaziva simptome.
 
Tvrdi se i da maske izazivaju hiperkapniju, povećanje parcijalnog pritiska ugljičnog dioksida u arterijskoj krvi. Povećanje isnosi oko 2% na uštrb kisika, ali to nije dovoljno da izazove efekte koje prikazuju protivnici maski.
 
Zatim, neke tvrdnje kažu kako ugljični dioksid – gas koji izdišemo, smanjuje afinitet hemoglobina, pigmenta koji sadrže crvena krvna zrnca, prema kisiku. Ovo je istina, ali opet, nema patološki značaj u slučaju maski. Hemoglobin je protein u čijem se centru nalazi hem prsten, sa atomom željeza, a koji ima sposobnost vezivanja tri gasa: kisika, ugljičnog dioksida i ugljičnog monoksida. Kompleks ugljičnog monoksida i hemoglobina je stabilan, dok hemoglobina i kisika ili ugljičnog dioksida nije, nego se ove molekule mogu reverzibilno otpuštati. Zato se možemo otrovati ugljičnim monoksidom – jer se on čvršće i stabilnije veže za hemoglobin.
 
Međutim, ugljični dioksid nije isto što i ugljični monoksid. Kada hemoglobin veže ugljični dioksid, nastaje karbaminohemoglobin. On smanuje afinitet hemoglobina prema kisiku preko Bohrovog efekta, pri čemu količina kisika koju hemoglobin vezuje ovisi o kiselosti sredine i kiselinskim jonima.
 
Međutim, postoje vrlo tanani i vrlo precizni mehanizmi regulacije odnosa ugljičnog dioksida i kisika, kao i aciditeta krvi koji se uvijek kreće između 7.35 i 7.45. U nekim objašnjenjima „zašto maske nisu dobre“ navodi se i da izazivaju acidozu, koja može pokrenuti rak, Ovo je netačno – da mehanizmi regulacije tj. mehanizmi homeostaza našeg organizma nisu tako dobri, već mala promjena pH vrijednost krvi, niže od 7.35 bi nas ubila. A nije baš da ljudi često umiru od toga, niti je rak posljedica acidoze – radi se o još jednoj pseudonaučnoj neistini koji sam raskrinkavala ovdje. 
 
Oko 70% ugljičnog dioksida se konvertira u bikarbonat preko mehanizama regulacije. Ovi joni se preko bubrega izlučuju u obliku urina i to je dio regulacije acido-baznog statusa organizma.

Bubrezi regulišu reapsorpciju ugljične kiseline u tubulu, povećavajući ili smanjujući izlučivanje kiseline. Dakle, urin koji je kiseliji od normalnog može značiti da se tijelo oslobodilo viška ugljične kiseline i tako je pH krvi postao alkalniji, ali opet u spomenutim granicama. Enzim karbonična anhidraza ima sposobnost stvaranja ugljične kiseline iz ugljičnog dioksida i vode, ali i sposobnost razlaganja ugljične kiseline na ove komponente:




Amonijak je još jedan način da bubrezi mogu regulisati pH ravnotežu i predstavlja još jedan puferski sistem organizma – sistem za održavanje acido-bazne ravnoteže u granicama homeostaze. Kao puferski sistemi u organizmu služi mnogo vrsta proteina, posebice upravo hemoglobin i fosfatni sistem. Renalna (bubrežna) regulacija acido-baznog statusa je usko povezana s respiratornom regulacijom. 
 
Drugim riječima, naš organizam je itekako sposoban da se izbori s viškom ugljičnog dioksida, a promjene parcijalnih pritisaka kisika i ugljičnog dioksida pri nošenju maski su zanemarive i nedovoljne da izazovu efekte koje opisuju protivnici nošenja maski – tzv. „antimaskeri“.
 
Maske nisu kancerogene niti sadrže patogene koji izazivaju upalu pluća. Jasno je da maske moramo mijenjati, one za jednokratnu upotrebu koristiti jednokratno, ali nema nikakvih dokaza da bakterije i virusi iz zraka koji izdahnemo u masku izazivaju upale pluća. 
 

 

Tim globalnih zdravstvenih znanstvenika i stručnjaka za prevenciju infekcija u digitalnom zdravstvenom laboratoriju Meedan (learnnaboutcovid19.org/) rekao je Reutersu da “nema dokaza” koji ukazuju na to da maske za lice mogu povećati šanse za razvoj upale pluća, “ili bilo koje druge bakterijske, gljivične ili virusne infekcija u plućima”.
Dodali su da su maske sigurne i učinkovite za većinu ljudi, iako su rekli da postoje neke iznimke, poput vrlo male djece (mlađe od dvije godine u Sjedinjenim Državama) i ljudi sa zdravstvenim stanjima koja otežavaju nošenje maske (npr. određena već postojeća plućna ili srčana pitanja, stanja mentalnog zdravlja, smetnje u razvoju).

Što se onda dogodilo s čovjekom iz New Jerseya s početka ovog teksta? Kao prvo, nosio je N95 masku dugo vremena u pregrijanom automobilu. Isuviše je revnosno shvatio stvar. Da je nosio običnu hiruršku masku, do ovoga ne bi došlo. Također, drugo – jedna stranica na internetu i tekst nije potvrda da je čovjek zaista umro od nedostatka kisika. Jednostavno taj tekst nema težinu medicinskog i patološkog nalaza.

Iako ljudi ne razviju upalu pluća jednostavnim udisanjem zraka vlastitih maski, stručnjaci su savjetovali ljude da redovito čiste svoje maske za lice kako bi izbjegli kontaminaciju (platnene maske se peru i peglaju, FFP2 maske mijenjaju, hirurške se nose jednokratno). WHO savjetuje da se maske ne nose prilikom vježbanja, jer znoj podstiče namnažanje bakterija. 
 
Neugoda vezana za nošenje maski je pretežno psihološke prirode: ljudi nisu navikli da nose taj novi predmet na licu, smeta im, osjećaju se sputano. Ali, kako god, niti moramo nositi maske sve vrijeme niti je to visoka cijena smanjenja rizika.

O onoj Cochrane studiji o maskama: još jedan dokaz postojanja naučnog nepoštenja (i, da – maske djeluju!)