Energija
Svima nama – ljudima, biljkama, životinjama, čak i onim bićima koja ne vidimo golim okom, poput bakterija – potrebna je energija da bi živjeli. Sva živi bića rastu i razvijaju se. Kada vama mama kaže da jedete kako biste rasli, ona to kaže jer zna da se u hrani koju jedemo nalaze materije koje daju energiju organizmu, koja ga grade i materije koje potpomažu određene procese u organizmu. Od svega toga rastemo. I ne samo to – dišemo, trčimo, učimo, treniramo, igramo se, radimo.
Sve hranljive materije dijelimo na one koje nam daju energiju (od koji se možemo udebljati ako ih previše jedemo, a premalo trošimo nekim radom, sportom ili igrom), one od kojih rastemo i one koje su potrebne za zaštitu organizma i normalno odvijanje nekih važnih procesa u organizmu. Materije koje daju energiju su masti (razne vrste ulja i masti, poput maslaca, suncokretovog ulja ili maslinovog ulja) i ugljeni hidrati (kristal šećer za slatkiše, ali i skrob koji se nalazi u brašnu, kokicama, te šećeri u voću). Materije od kojih rastemo i razvijamo se, od kojih je dobrim dijelom i izgrađen naš organizam, zovu se bjelančevine (proteini, isto je). U materije koje štite naš organizma i potpomažu pravilan rast i razvoj spadaju minerali (kalcij, magnezij, željezo, cink) i vitamini.
E sad – postoji jedan mali problem: većina živih bića ne mogu proizvesti sebi hranu nego moraju nešto jesti. Većina – osim biljaka. Sve zelene biljke, čak i one koje ne možemo vidjeti golim okom, proizvode same sebi hranu. Onda te biljke pojede neki biljojed. Recimo, krava. Onda tog biljojeda pojede neki mesojed ili svaštojed. Recimo čovjek. To se zove lanac ishrane. Ovi lanci ishrane jesu neka vrsta veza između živih bića. Na taj način energija jednog živog bića prelazi u drugo.
Ali, kada kažemo “biljke proizvode hranu”, šta to znači? Da li to znači da špinat proizvede zeljanicu? Ne. Kada kažemo da biljke proizvode hranu, to znači da one stvaraju sve one materije – masti, proteine, ugljene hidrate i vitamine te da onda te materije “skladište” u raznim dijelovima svog stabla. Tako su listovi puni vlakana – a ta vlakna su jedna vrsta ugljenih hidrata. Krtole krompira su pune skroba, a plodovi voća imaju mnogo vitamina i šećera. Orašasti plodovi, poput oraha, badema i lješnjaka su puni masti, kao i plodovi masline. Biljke jedino ne proizvode minerale, nego ih, putem korijena upijaju iz tla i koriste za svoj rast i razvoj ili ih skladište u nekim dijelovima, često plodovima, kako bi ti plodovi bili ljepši i ukusniji. A ljepši i ukusniji plod znači da će ga neko pojesti, a košticu baciti i da ta koštica ima veće šanse da se razvije u novu biljku, daleko od biljke od koje je potekla.
Ostaje otvoreno još jedno pitanje – kako to biljke prave hranu, a životinje i ljudi ne mogu praviti hranu, nego moraju jesti? Jedine biljke koje “jedu” jesu one mesožderke koje hvataju insekte u klopke. A te biljke mesožderke rastu u na tlu siromašnom mineralima, često u mračnim šumama do kojih ne dopire puno Sunčeve svjetlosti i tako nadopunjuju svoje potrebe.
Međutim, biljke do kojih dopire dovoljno Sunčeve svjetlosti rade nešto drugo. Zrak koji udišemo je smjesa plinova-kisika, dušika, uljen-dioksida i plemenitih plinova – zato je nepravilno reći “zrak” kada mislimo “kisik”. Nama za disanje treba kisik, a biljkama za stvaranje hrane ugljični dioksid. Biljke uzimaju preko sitnih otvora na listovima ugljični-dioksid iz zraka, a pomoću posebne tvari koju samo biljke imaju, a zove se hlorofil (klorofil) koriste Sunčevu svjetlost. Nemojmo zaboraviti da je Sunčeva svjetlost vid energije – upravo je to energija koju i ljudi koriste za stvaranje električne energije pomoću solarnih ploča. E, svaki list i svaka zelena površina na biljci je kao neka solarna ploča, mala centrala za proizvodnju energije.
Ugljični-dioksid se pomoću hlorofila u zelenim dijelovima biljke “sjedinjuje” sa Sunčevom energijom i na kraju te vrlo kompleksne hemijske reakcije nastaju ugljikohidrati, voda i kisik. Nastala voda je ona rosa što je možete vidjeti na površini listova rano ujutro. Kada biste biljku poklopili staklenomm teglom dan ili dva, na tegli bi se formirale kapljice vode. Kisik koji nastane u ovoj reakaciji odlazi u zrak. Taj kisik udišemo. Kao hrana nastane jedan veoma jednostavan ugljikohidrat – grožđani šećer, naučnog imena “glukoza”. Ta glukoza dalje može stupati u neke druge hemijske reakcije i stvarati složenije ugljikohidrate, kao što je skrob, ili stvarati masti, pa čak i proteine.
Dakle, zelene biljke su prave tvornice hrane i kisika za čitavu planetu. Proces u kojem biljke stvaraju hranu, a dodatno oslobađaju kisik i vodu, naziva se fotosinteza. Riječ “fotosinteza” bi u prevodu značila “stvaranje pomoću svjetlosti”.
