Možda nisam u pravu, ali čini mi se da je jedna od najvećih arogancija, besramna bahatost to da neko nema želju saznavati o svijetu oko sebe. Koliko god neko pokušavao sebe predstaviti kao cool, uspješnu i urbanu osobu, sve to pada, bar po mom mišljenju, ako ta osoba nema elementarnu želju shvatiti kako neke stvari oko nje funkcionišu, zašto su tu, zbog čega su takve kakve jesu. Mi ignorišemo svijet oko sebe i većina ljudi je to oduvijek radila – nikakvi smartphoneovi nisu pogoršali stvar, oduvijek smo bili ignorantska i nadmena vrsta kojoj svega šačica pojedinaca pali svjetlo.
Stoga nije čudno što, kada odete na more, veliku većinu ljudi ne zanima biljni i životinjski svijet uz morsku obalu i svijet u moru. Molim vas, ne budite u toj većini, pročitajte ovaj post i postove koji slijede, neka vas motivišu da još više saznate o biljkama, školjkašima, ribama, pticama i drugim vrstama koje su karakteristične za područje Jadrana.
VAŽNO: kada nađete živog školjkaša, puža ili bodljikošca – nemojte mučiti i zarobljavati te životinje u male bazenčiće. To nisu igračke za djecu! Ne vadite ih iz njihovog prirodnog staništa, tako ih polako ubijate i mučite! Čak i pronađene prazne ljušture ne trebate uzimati i nositi kući nego ih trebate vratiti u more, jer su i mrtve ljušture važne u ekosistemu mora i oceana! Pročitajte šta još ne trebate raditi na moru.
Najpoznatije jestive školjke
Školjke ili volite ili ne volite jesti. Neki ih nikako ne vole, dok druge ne da ih vole, nego ih obožavaju… jesti. Ipak, osim dagnji (koje češće znate pod nazivom mušule, Mytilus galloprovincialis) i kamenica (ostriga, Ostrea edulis, što bi značilo “jestiva”), rijetko da ko zna još neku vrstu. Osim ako baš niste gurman i volite prstace (Lithophaga lithophaga), što, opet znači da kršite zakon jer su prstaci u Hrvatskoj zakonom zaštićena vrsta i vrlo je vjerovatno da ako ih se negdje i može pojesti, ti su ilegalno izlovljeni.
Sve ove školjke se još od antičkog doba smatraju delikatesom, pogotovo kamenice i prstaci. Čemu god dodate epitet afrodizijaka postaje tražena roba. Međutim, kamenice i dagnje se mogu uzgajati, čemu svjedoče uzgajališa u zaljevu Stona, dok su druge vrste teške za uzgoj i mogu se samo izlovljavati.
Jedna od najukusnijih školjki je svakako prstac (Lithophaga lithophaga), ali on je strogo zaštićen u Hrvatskoj i EU. U Bosni, posebno Neumu i Hercegovini, moguće je da vam ga u restoranima ponude, čak ne ni ispod tezge nego javno jer u BiH ova školjka nije zaštićena i nije je ilegalno imati na meniju, vaditi i jesti. Ono što jeste ilegalno je činjenica da se vađenje prstaca zapravo obavlja u hrvatskim teritorijalnim vodama, pa se prstaci krijumčare u bosanskohercegovačke restorane.
Prstaci ne samo što su bili toliko vađeni da su cijele populacije ovog školjkaša bile ugrožene, nego su zbog vađenja uništavani čitavi ekosistemi – naime, prstac se uvlači u stijene i nemoguće ga je izvaditi, a da se stijena ne ošteti. Čak su razbijane čitave litice da bi se došlo do kolonija prstaca. Od 1995. su zaštićena vrsta u Hrvatskoj, a zaštićeni su i u drugim zemljama mediteranskog bazena – u Italiji, Grčkoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Albaniji i Francuskoj.
Vađenje prstaca štetno je jer njihovo vađenje uništava staništa u kojima žive. Prstaci rastu sporo i mogu dostići starost i do nekoliko decenija, a vađenje uključuje lomljenje stijena što uništava morski ekosistem i sprječava regeneraciju. Ovo uništava staništa za mnoge druge morske organizme i narušava bioraznolikost. Također, njihova spora stopa rasta znači da se populacije teško oporavljaju nakon vađenja. Zbog ovih razloga, prstaci su zaštićeni zakonom kako bi se spriječilo njihovo izumiranje i očuvala morska staništa.
Dagnje, naučnog naiziva Mytilus edulis, spadaju u porodicu školjki koje se često nalaze u plitkim obalnim vodama. Ove školjke imaju tamnu, plavo-crnu ljušturu i prilagođene su životu u turbulentnim morskim uvjetima. Dagnje se pričvršćuju za tvrde površine pomoću bisusovih niti, koje su jake i elastične, omogućavajući im da izdrže jake struje i talase. Osim što su bogate proteinima i mineralima, dagnje igraju važnu ulogu u ekosistemima filtrirajući vodu i poboljšavajući njenu kvalitetu.
Kamenice, ostrige ili Ostrea edulis, su još jedna fascinantna vrsta školjki koja je poznata po svojoj nepravilno oblikovanoj ljušturi i specifičnom okusu. Kamenice se često povezuju s luksuzom i gurmanskim uživanjem, a cijenjene su od davnina. Njihova sposobnost da proizvedu biser čini ih dodatno zanimljivima. Kamenice se obično nalaze u zaštićenim zaljevima i estuarijima, gdje se hrane filtriranjem planktona iz vode. One su također ekološki važne, jer pomažu u stabilizaciji morskih ekosistema i čišćenju vode. Stonski zaliv je u našem regionu poznat po uzgoju. Još su poznatije bretanjske kamenice.
Dagnje, Mytilus galloprovincialis
Kamenice, Ostrea edulis
Kolonija kamenica
Periska
Ipak, nije prstac jedini zaštićeni školjkaš – na listi zaštićenih je i periska (Pinna nobilis), najveća (i najljepša) školjka Jadrana. Često je vađena jer je prilično atraktivna i vlasnici dalmatinskih konoba te turisti je vole imati na zidu, kao trofej. Vanjska ljuštura ove školjke osim veličinom nije posebno privlačna. Međutim, prava ljepota se krije u unutrašnjosti periske – unutrašnjost ljušture je prekrivena sedefom. Ponekad periska u sebi može imati i biser, ali su ti biseri slabije kvalitete. Sedef je jedna forma kalcijum-karbonata, istog onog minerala koji se taloži na posudama u kojima se prokuhava voda, i to u formi aragonita, raspoređenog u slojevima koji su odvojeni hitinom.
Periska je ugrožena vrsta u Mediteranu zbog brojnih prijetnji. Prekomjerni ribolov, gubitak staništa uslijed ljudske aktivnosti, zagađenje mora i klimatske promjene doprinose smanjenju njene populacije. Napori zaštite uključuju strože regulacije ribolova, očuvanje priobalnih područja te poduzimanje mjera za suzbijanje onečišćenja kako bi se sačuvala ova važna morska vrsta. Svako otkriće novih jedinki periske, i mladih, veliki je praznik.
Periska je u našem regionu zaštićena još za vrijeme SFRJ, a strogo zaštićena je u EU. Zapravo, ova školjka je toliko zaštićena da, kada su 2012. počeli sa vađenjem Costa Concordie, oko 200 periski je premješteno na drugu lokaciju, kako bi se zaštitile od od opasnosti i stresa usljed inžinjerskih zahvata u tom području. Ona je ugrožena i sve je manje ima, tako da svako otkriće periski u Mediteranu ima ogroman značaj.
Još nešto – periska proizvodi proteinske niti kojima se pričvršćuje za podlogu, byssus. Ove niti su nazvane “morska svila” i korištene su za izradu odjeće. Odjeću od ovih vlakana su mogle nositi samo aristokrate. Inače, ova vlakna izgledom i debljinom podsjećaju na finije ispredena vlakna vune, te otuda još jedan, latinski naziv za ovo, lana pinna. Ipak, ova su se vlakna mogla ispredati još finije, te je odjeća od ovog materijala bila izuzetno laka, a topla. Izvori pišu da se par ženskih rukavica od morske svile mogao smjestiti u ljusku oraha, koliko je bila fina izrada. Ova vlakna dobijaju lijepu zlatnu boju kada ih se tretira limunovim sokom i ta boja ne blijedi. Čak neki smatraju da je čuveno zlatno runo za kojim su išli u potragu Jason i Argonauti, zapravo bila lana pinna, bisus, odnosno vlakna periske.
Rukavice od bisusa periske
Pletivo od bisusa periske
Bisus proizvode i drugi školjkaši, ali su samo vlakna periske posebno duga i fina.
Ipak, školjke su interesantne i zbog niza drugih činjenica. One se hrane morskim detritusom, raspadnutom organskom materijom koja se nalazi u morskoj vodi te su evoluirali tako da filtriraju vodu. Recimo, obična mala dagnja dnevno profiltrira oko 40 l morske vode. Ali, zbog toga školjke u sebi nakupljaju i toksine, ako se nalaze u zagađenoj vodi.
Ostale školjke
Ove šarene tigraste školjke su razne srčanke, iz porodice Cardiidae. Najvjerovatnije ste naletili na Acanthocardia tuberculata (Carduim tuberculatum je stariji naziv ove vrste). Inače, to su vrlo živahne, pokretljive školje i jestive su.
Nojeva arka ili kunjka, kako je u Dalmaciji zovu (Arca noae) je još jedna česta školjka. Jestiva je i puna ukusa, kao zamjena za prstace, ali je prilično žilava, pa je stoga izbjegavaju:
Kunjke ljušture
Pripremljene kunjke
Jakobova kapica (Pecten jacobaeus) je svakako jedna od najljepših školjki Jadrana. To su vam, znate, one školjke u čijim ljušturama u Dalmaciji često serviraju riblju paštetu. Odnosno, to je školjka koju je Shell iskoristio za svoj logo. Ponekad možete vidjeti da mještani ljušture ove školjke koriste umjesto pepeljara ili dekorativno za posluživanje.
Jakobova kapica
Sama školjka je jestiva i vrlo ukusna, a ono što zapravo jedete (i inače kod školjki) jesu – spolni organi. Školjke iz porodice Pectenidae imaju oči, koje su zapravo konkavni kristali gvanina, povezani sa fotosenzitivnim stanicama u retini:
Jakobova kapica ime je dobila prema Sv. Jakovu, jednim od Isusovih dvanaest apostola, koji je bio ribar, a sa kojim se ova školjka često povezuje. Mini-rodica ove školjke je mala jakobova kapica, Chlamys multistriata, na koju ste vjerovatno naletili nekad na plaži.
Česta je i školjka zvana konjina ili čaška, Glycomeris bimaculata:
Neki morski puževi Jadrana:
Najpoznatiji puževi jadrana su volci. Ovi puževi proizvode boju koja je nekada davno korištena za farbanje tkanina u kraljevsku purpurnu. Od Hexaplex trunculus (nekad se zvao Murex trunculus) se dobivala plavo-purpurna, a od Bolinus brandaris (nekad se zvao Murex brandaris, bodljikavi volak) crveno-purpurna nijansa.
Izvor: https://www.researchgate.net/figure/The-sea-snail-species-that-produce-the-dye-Hexaplex-trunculus-Bolinus-brandaris_fig1_275021742
Sinovi cara su dobijali epitet porfirogenet, što bi značilo “rođen u purpuru”. Purpurna je bila boja vladajuće klase – zapravo, smjeli su je nositi samo vladari. Smatralo se da donosi nesreću onima koji bi je nosili bez dozvole. Čak je i prodavanje purpurnog pigmenta onima kojima ova boja nije namijenjena bilo kažnjavano smrću. Ovaj mit o purpurnoj kao boji koja donosi nesreću često se rabi u holivudskim filmovima gdje je tvorci filmova stavljaju na negativce (sjetite se Grdane iz Uspavane ljepotice) ili čak da najave blisku smrt na filmskom platnu. Mit porijeklo ima vjerovatno u priči o tome kako je Klitemnestra dočekala muža Agamemnona na tepihu purpurne boje koji je iznijet u čast njegovog povratka iz Troje, pa ga poslije ubila dok se kupao.
Purpur iz puževa je 6,6′ dibromindigo i već mala količina pigmenta je potrebna da lijepo oboji tkaninu. Ovakva je bila boja tih antičkih purpurnih kraljevskih tkanina:
Još jedna zanimljiva vrsta je puž pulzlatka iz roda Haliotis (kod nas je to najčešća Haliotis tuberculata), koji se kod nas koristi kao mamac, a u nekim dijelovima svijeta ga jedu jer je na glasu kao, a šta drugo nego afrodizijak. Ljuštura mu je bogata sedefom i vrlo je cijenjena za izradu suvenira i ukrasa, a to je i jedan od rijetkih puževa (ja mislim i jedini) koji može stvoiriti biser.
Puzlatka, petrovo uho
Ovo naravno nije kraj priče o svijetu koji se tiho dešava pored vas, na plaži, u moru. Nadajmo se da ste uživali. Pročitajte još i o morskim ribama te šta to ne trebate raditi na moru da ne štetite ekosistemima.
Napomena: ovaj tekst je prvi put objavljen 2016. a ažuriran je 2024.
