Mjesečeva površina je oblikovana najmanje 40 miliona godina prije nego što smo ranije mislili, prema fascinantnoj novoj studiji temeljenoj na drevnom kristalu, koji je ugrađen u stijenu, a koji su astronauti Apolla 17 1972. godine donijeli sa svoje misije.

Nova analiza atom po atom lunarnog kristala starog 4,46 milijardi godina pomiče rokove kada se rastopljeni mjesec skrutio za 40 miliona godina, prema studiji objavljenoj u oktobru 2023. u časopisu Geochemical Perspectives Letters.

Američki astronauti Harrison Schmitt i Eugene Cernan prikupili su impozantnih 110,4 kilograma uzoraka tla i stijena s Mjeseca, te su ih vratili na Zemlju kako bi omogućili daljnje istraživanje. Ovi mineralni kristali su nastali nakon što se rastopljena magma ohladila i stvrdnula, a njihova jedinstvena starost je potvrđena pomoću metode zvane tomografija atomske sonde.

Jedan vrijedni kristal, cirkon, koji se nalazi unutar fragmenata stijene zvane norit, pruža nam ključne informacije o drevnoj prošlosti Mjeseca. Stijena koja sadrži ove zagonetne kristale bila je skupljena u dolini Taurus-Littrow, smještenoj na jugoistočnom rubu lunarne regije Mare Serenitatis (More Spokoja) i trenutno se čuva u NASA-inom svemirskom centru Johnson u Houstonu.

Dugogodišnje rasprave o porijeklu Mjeseca sada dobivaju novo svjetlo zahvaljujući ovim otkrićima. Dosad se uglavnom naučnici slažu da je prije približno 4,5 milijardi godina, golemi objekt, veličine Marsa, poznat kao Theia (Teja) udario u tadašnju Zemlju u nastajanju, što je izbacilo vruće čestice koje su se spojile i stvorile naš Mjesec. Ipak, detalji te priče, posebno vremenski okviri, ostali su predmetom raznih debata.

Nova analiza ovih drevnih lunarnih kristala starih 4,46 milijardi godina pomaknula je granice naše spoznaje o tome kada se rastopljena masa Mjeseca stvrdnula za čak 40 miliona godina ranije. Ovi cirkonski kristali su poput arheoloških nalaza u svemiru, a možemo ih uporediti i sa satovima, koji su počeli bilježiti vrijeme nakon što se magmatski ocean ohladio i stvrdnuo. Kristali cirkona prikupljaju tragove radioaktivnog urana kao nečistoće, a s vremenom uran se raspada u olovo. Poređenjem omjera različitih izotopa olova i urana u ovim uzorcima, naučnici su u mogućnosti precizno utvrditi njihovu starost.

Ovdje nije kraj zanimljivostima – neke kompjuterske simulacije pokazuju kako se ostaci Theie nalaze čak i u našoj Zemlji.

Dvije misteriozne gomile kamenja u Zemljinom plaštu mogle bi biti ostaci planetarnog sudara koji je formirao Mjesec. Formacije se nalaze u sloju između kore i jezgre, dugačke su hiljadu kilometara i malo su gušće od okoline. Računalne simulacije sugeriraju da su s protoplanete Theia. Neki od Theijinih ostataka bačeni su u orbitu, gdje su se spojili u Mjesec, ali je mali dio toga ipak inkorporisan u Zemljin materijal, sugeriše studija objavljena u Nature.