Christiane Nüsslein-Volhard (CNV) njemačka je biologinja koja se bavi razvojnom biologijom, embriogenezom i genetikom embriogeneze. Dobitnica je Nobelove nagrade za fiziologiju i medicinu 1995. godine. Ona je jedina žena iz Njemačke koja je dobila Nobelovu nagradu za nauku koju je podijelila s američkom naučnikom i saradnikom Ericom Wieschausom i još jednim američkom naučnikom, Edwardom B. Lewisom.
Christiane Nüsslein-Volhard je rođena 20. oktobra 1942. u mjestu Magdeburg u Njemačkoj, dakle usred Drugog svjetskog rata. Njeni roditelji su bili umjetnici – otac joj je bio arhitekt, a oboje su i slikali i bavili se muzikom. Svoju djecu su odgajali tako da vole umjetnost, i ta ljubav će se osjetiti i u karijeri Christiane Nüsslein-Volhard. Njen djed Franz Volhard je bio ljekar, a njen pradjed, Jacob Volhard, hemičar.
Kada joj je bilo svega 12 godina, Christiane će, očarana baštom i farmom koju je posjećivala, odlučiti da postane biolog.
„Još kao djevojčica voljela sam ići u vrt i gledati cvijeće, ptice. Jako su me interesovale životinje. Dio odmora sam provodila na farmi gdje je bilo svakakvih životinja – konja, svinja, pilića, i sve samo to voljela. Odrasla am blizu Frankfurta, gdje smo imali lijepu baštu i mnogo sam se bavila baštovanstvom. Imala sam i dobro obrazovanje, dobre nastavnike biologije. I jednostavno sam imala želju baviti se biologijom Bila sam i u klubu za posmatranje ptica i na kraju sam odlučila studirati biologiju”, ispričala je Nüsslein-Volhard u razgovoru za QoS/Nauka govori na Lindau Nobel Meetings 2023. godine, tradicionalnom susretu dobitnika Nobelove nagrade, mladih naučnika, novinara i građana njemačkog gradića Lindau.
Christiane Nusslein Volhard na Lindau Nobel Meetings 2023
Počela je studij u Frankfurtu, a onda se prebacila na Univerzitet Tubingen, jer je odlučila da bi joj dublje poznavanje hemije i fizike pomoglo i u razumijevanju biologije. Na Univerzitetu Tubingen je i doktorirala 1974. Fokus njenog rada će biti proučavanje toga kako od oplođene jajne stanice nastane organizam. Ona je, u saradnji sa još jednim naučnikom, Ericom Wieschausom, identificirala gene uključene u razvoj vinske mušice, Drosophila melanogaster.
„Hemija nije moje primarno interesovanje, u stvari to je biologija, ali u Tubingenu smo izučavali molekularnu biologiju što je bila nova stvar, ali sam htjela raditi na životinjama, ne samo na bakterijama, raditi na nečemu vidljivom, na morfogenezi. Bila je grupa koja je radila na morfogenezi, cilj im je bio shvatiti šta to doprinosi embrionalnom razvoju jajašceta”, kazala je dr. Nüsslein-Volhard.
U to vrijeme su za ovu svrhu korištene žabe i neki drugi organizmi, ali bezuspješno, što je izazivalo frustracije. Istovremeno drugi model-oganizmi, poput vinske mušice, korišteni su više za proučavanje mutacija kod odraslih oblika, ali ne i kod larvi i jajašaca.
Christiane Nüsslein-Volhard će pokušati proučavati embriogenezu upravo na vinskim mušicama.
„Pomislila sam kako ne treba pristupiti proučavanju embriogeneze tako što ćemo tražiti faktore razvoja, nego tako što ćemo tražiti gene”, dodala je. „Ako se bavite genetikom, limitirani ste na neke životinje, a najbolja je vinska mušica. Drugi su bili zainteresirani genetikom vinskih mušica, krilima, očima, ali ne i proučavanjem morfogeneze.”
U to doba se jako malo znalo o procesu embriogeneze, odnosno, formiranja embrija, magije potrebne da od jedne stanice nastane cijelo živo biće. Bila je to velika misterija prirode.
Inače, vinske mušice su veoma važan i popularan model organizam u biološkim istraživanjima. Na njima je jednostavno proučavati razvoj, mutacije i organizaciju stanica jer se brzo razmnožavaju, razvijaju i jednostavno uzgajaju. Vinska mušica je ne jednom bila odgovorna za velika otkrića.
„Embrio vinske mušice nije bio korišten prije kao biološki objekt jer je jako mali. Ja sam pokušala kombinovati genetiku i morfogenezu. Tražila sam mutante kod kojih je embriološki razvoj promijenjen. I našla sam takvog mutanta, ali bilo je teško nešto vidjeti, sve je nekako mrljavo i teško. Tako sam stvorila tehnologiju kojom se gleda kutikula embriona vinske mušice, koja ima veoma distinktne sheme šara za segmente i razvila sam protokole da se ova kutikula lijepo vidi. I onda smo shvatili da se mnogo toga može vidjeti i da ovo možemo koristiti kao marker za ono što se dešava u embrionu”, objasnila je Christiane Nüsslein-Volhard.
U to vrijeme upoznaje i budućeg saradnika s kojim će i podijeliti Nobelovu nagradu, Erica Wieschausa.
„Otišla sam u Bazel da radim na ovim mutantima, to je bio moj projekt, i Eric je tamo, tek je završio doktorat. U to vrijeme je on bio jedan od malobrojnih ljudi koji su nešto znali o embrionima jer je pisao poglavlje o embriogenezi”, dodala je Christiane.
1980. godine, kada je Nüsslein-Volhard imala 38 godina, Eric i ona su uspjeli identificirati i klasificirati 15 gena koji upućuju stanice da započnu formirati novu mušicu, razrađujući detaljno razumijevanje načina određivanja gena. Neki od ovih gena nose njemačke nazive, npr. Gurken, „krastavci“, jer su Christiane i Erika mutirane larve podsjećale na to.
„Pokušali smo smisliti imena koja su deskriptivna, koja će se pamtiti”, kazala je Christiane Nüsslein-Volhard.
Eric i Christiane su dobili svako svoje projekte, ali su radili u tako maloj sobici da su razmjenjivali ideje. „Konstatno smo diskutovali o našim projektima i na kraju došli do zajedničkog projekta izoliranja segmentiranih mutanata.”, kazala je Christiane.
Ovo otkriće je imalo utjecaja i na razumijevanja razvoja ljudskog embriona. Nüsslein-Volhard će svoja istraživanja proširiti i na kičmenjake koristeći ribu zebricu, koja je, upravo stoga što je kičmenjak, nešto sličnijeg razvoja kao i sisari, a time i ljudi. Bez njenog rada, ne bismo razumjeli kako nastajemo i kako se formira ljudski embrio.
Za ovo otkriće će ona i Eric dobiti Nobelovu nagradu za medicinu ili fiziologiju 1995. godine. Nagradu su podijelili sa Edwardom B. Lewisom.
Christiane je i danas aktivna – radi kao direktorica na jednom od instituta pri Društvu Max Planck. Njena ljubav prema nauci zasnovana je na ljubavi prema ljepoti živih bića i kreativnosti. „Kreativnost je kombiniranje činjenica koje niko prije nije povezao“, rekla je jedne prilike Nüsslein-Volhard.
Christiane Nüsslein-Volhard je u razgovoru naglasila i važnost naučne komunikacije te obrazovanja u STEM oblasti.
„Često ljudi znaju tako malo i morate im ispočetka objašnjavati i to je šteta. Mnogi naučnici ne znaju objasniti svoju nauku, previše su odvojeni od onog što ljudi znaju. Kada objašnjavate, morate početi od mjesta gdje ta osoba ima dovoljno znanja, od početka, a mnogo naučnika to ne umije i vrlo brzo postanu komplicirani. Zato trebamo naučne novinare, naučne komunikatore koji će prevoditi ovaj jezik nauke na jezik običnih ljudi i razumjeti neznanje javnosti te pomoći razumijevanju važnosti nauke”, istakla je Christiane Nüsslein-Volhard.
Dr. Christiane Nüsslein-Volhard ima i svoju fondaciju koja pomaže mladim naučnicima.
Ona je u ovom razgovoru kazala kako u nauci nema razlika između toga što mogu postići žene a što muškarci.
„Nemate u nauci kao u sportu ligu za muškarce, ligu za žene. Ali ono što pravi razliku kod žena jesu djeca. Divim se ženama koje imaju naučnu karijeru i djecu, to je tako teško. Muškarci su privilegovani, mogu se baviti karijerom, a obično na ženi ostaje briga o domaćinstvu i oko djece. Kao žena imate dosta obaveza oko djece, oko svakodnevnih malih stvari mnogo je to rada. Da bi se žene mogle baviti karijerom, one zapravo moraju imati vanjsku pomoć i platiti nekoga da im obavlja kućne poslove, obdanište…”
Razgovor s Christiane Nüsslein-Volhard napravljen uz podršku Lindau Nobel Meetings 2023. i njihovog granta za novinare.
