Ja nisam borac protiv organske proizvodnje – samo se borim protiv iracionalnosti nekih mitova organske proizvodnje – neke stvari, poput suprotstavljanja ovog načina uzgoja voća i povrća monokulturama podržavam. 

 

Također, organska proizvodnja je dobar izbor kada se radi o nekim finim stvarima. uzgoj grožđa, masline, biljaka za organska eterična ulja i čaja – jer jednostavno ti proizvodi su vrlo sitni i ne možete zamisliti pranje svakog zrna grožđa za vino ili masline ili svakog struka neke biljčice kako biste ste se oslobodili pesticida. Naravno, ovo ne važi ako neko korisiti neki organski pesticid – oni su čak toksičniji od konvencionalnih. 

 
Smeta mi naziv “organsko”, ali o tome sam već pričala. Jako se i oštro protivim štajnerovskoj struji organske proizvodnje, jer je Steiner bio jedan mambo-džambo ludak, ezoterist, osoba koja je napisala sve i jednu nesuvislu rečenicu i jadni su oni paćenici koji slijede njegov iracionalizam.
 
Također, svjesna sam da konvencionalna proizvodnja ponekad zloupotrebljava vještačka gnojiva i sredstva za zaštitu. To je, prije svega zbog toga što je lakše poljoprivredniku baciti pesticida i gnojiva odokativno, nego angažovati stručno lice da odredi mjere zaštite, količinu pesticida i količinu gnojiva za određenu kulturu i površinu.

 

 

Organski kupus, bez sredstava za zaštitu
 
Smeta mi fensi odnos fine gradske raje, koja nikad nije obrađivala zemlju i nije se napatila na zemlji, prema poljoprivrednoj proizvodnji – oni smatraju da bolje znaju i da su sposobni bolje uzgajati određenu kulturu, a pri tome dobiti nešto od čega ćete se moći najesti ili što ćete moći prodati. Znate, jedno je uzgojiti korpicu vlastitog graška i buranije, pa glumatati kako ste dobar proizvođač jer ste pojeli šaku vlastitom rukom gojenog graška, a sasvim druga stvar je školovati djecu na račun tog istog graška, pa morate proizvesti, recimo, stotinjak kila graška.
 
Smeta mi što liberalna elita misli da se salata može uzgojiti bez pesticida jer im tek niknutu salatu nikad nisu izjeli mali sitni ljigavi puževi golaći i to što misle da je sasvim cool rukom pljeviti korov koji vašem usjevu oduzima hranljive materije jer postoji prirodna kompeticija između te biljke i vašeg usjeva. 
 
Također, jako mi na živce ide priča o organskom stajskom gnojivu – ja ne želim fekalne bakterije na svojoj hrani. Jer te bakterije nećete oprati vodom. Jedino da probate antiseptikom. Ali, eto, do je dobar izgovor da stajsko gnojivo ne smrdi iza kuće i da ne propadne.
 
Nova fora organičara je priča o tome kako organska proizvodnja povećava količinu karbona u zemljištu. A ja vas sad pitam – a koji đavo nam treba karbon u zemljištu? Svako ko ima minimum znanja o fotosintezi zna da karbon biljke uzimaju iz zraka, u fotosintezi. Hidroponika je dokazala kako biljke ne moraju rasti na zemljištu – bitne su samo hranljive mineralne tvari, karbon, voda i Sunčeva svjetlost. Ono na šta misle ovi ingnoranti, vjerovatno je “organska tvar” koju humus – taj hranljivi, plodni sloj zemljišta, sadrži. Ali humus je dobar zato što sadrži nitrogen, kalij, magnezij, kalcij, fosfor u obliku organskih jedinjenja koja nastaju raspadanjem organske materije (mrtvih organizama), a ne zbog karbona.
 
 
Ne volim izokretanje istine. Znači – kažem ti istinitu tvrdnju, ali ti je protumačim tako lažno da u stvari kažem laž.
 
Danas se za poljoprivredu koristi 38.6% zemljišta – što za ispašu, što za uzgoj usjeva. To je otprilike 60% veća površina od površine svih svjetskih gradova sa predgrađima. Organske farme proizvode oko 80% onoga što proizvedu konvencionalne (razlika je otprilike 19.2% manje) – s tim da moram naglasiti kako to nije isto za sve usjeve – organska proivodnja ZAISTA  proizvede više nego konvencionalna kada se radi o mahunarkama – grah i alfa-alfa, ali ne uspjeva pratiti urod žitarica na konvencionalno tretiranim parcelama. Ako bi svi proizvođači prešli na organski način proizvodnje, trebalo bi otprilike još dodatnih 20% zemljišta iskrčiti da bismo uzgajali onu količinu hrane koja se danas proizvodi. Na račun čega? Na račun amazonskih i listopadnih šuma, rijetkih i visokovrijednih ekosistema. 
 
Kad smo već kod proizvodnje – danas se na svijetu proizvede preko 22X10^18 kalorija hrane (podatak preuzela odavde) što dođe oko 3000 kalorija po glavi stanovnika…1000 kalorija više nego što treba. Zašto ljudi u Africi onda gladuju? Ne pitajte naučnike, pitajte vajne svjetske lidere.
 

Ne vjerujem ni u koncept da svi mi trebamo preći na male parcelice i nešto tamo okopavati – mislim, okopavajte vi ako vas to čini sretnima i ako imate vremena, ali se nećete najesti od toga, jer će vam dio pojesti puževi golaći i razne druge napasti, a dio će vam propasti ‘nako. Ja ne bih smatrala ličnim uspjehom da mi rodi par saksija paradajza i ne bih sebe zbog toga smatrala agrotehničkim ekspertom. Jedan ručak ne čini poljoprivrednu proizvodnju. Kako UN predlaže, svi bismo trebali imati male parcelice, kao onomad u ratu i kao to će ce spasiti svijet. Gdje parcelice? U gradovima, zagađenim olovom? Zemljište u gradskim sredinama akumulira previše teškim metala, koji se također nakupljaju u i na biljkama. O pošasti ehinokoka u gradskim zemljištima gdje ima dosta pasa lutalica da i ne govorim. U nekim suburbanim, pa i urbanim sredinama, to bi moglo donekle funkcionisati, ali kod nas ne – zbog zagađenja, zbog vandala, zbog nepoštovanja nečijeg truda i zbog pitanja kome pripada to zemljište (kao, uostalom i krovovi, koji su druga alternativa za male povrtnjake).

 
Sem toga, normalan insan, koji mora platiti račune nema vremena da se bahće sa malom lokalnom bašticom – mislim divno je to naučiti dijete kako biljka niče iz sjemena i kako se uzgaja hrana, to treba jer danas djeca (neka djeca) nemaju pojma kako sjeme niče i kako se iz cvijeta razvija plod. Lijepo bi bilo pretvoriti krovove u male vrtove. Ali uzgojiti kupus za zimnicu nije fensi hobi.