Izvor: Svjetska zdravstvena organizacija, Twitter nalog WHO, 11. mart 2020, kada je proglašena pandemija

Ovaj tekst nije tekst koji opovrgava važnost Svjetske zdravstvene organizacije (WHO/SZO). U tekstu ćete naći nekoliko kritika reakcije na izbijanje pandemije, ali smatram kako je WHO važna institucija i dobro je da postoji jer koordiniše niz stvari vezanih za zdravstvo. Neosporno je važno da postoji i radi ogroman posao. Svjetska zdravstvena organizacija je u situaciji s COVID-19 jednim izvorima previše vjerovala, a druge dokaze je zanemarivala. U brzini, i realno nisu imali mnogo vremena, reagovali su po principu zaključivanja po analogijama sa SARS i MERS. Ovaj tip zaključivanja ima mnogo grešaka, ali je, premda ograničen, ponekad jedini način da reagujemo – da donesemo odluke na osnovu već formiranog iskustva i na osnovu sličnosti sa nekim drugim pojavama i događajima. To svi radimo.

Greška 1: WHO je smatrala kako transmisija s čovjeka na čovjeka nije signifikantna

Kada je polovinom januara postalo jasno kako je zoonoza prešla u infekciju koja se prenosi s čovjeka na čovjeka (13./14. januar), WHO je opisao ovu transmisiju s čovjeka na čovjeka kao neznatnu. Prve takve transmisije su potvrđene na Tajlandu, pa čak ako je Kina i krila dokaze, imali smo dokaze iz područja van Kine kako se ovo dešava i trebalo je virus staviti pod lupu.

Greška 2: Ignorisanje informacija da postoje asimptomatski slučajevi koji mogu prenositi infekciju

U tekstu za Glas Amerike od 27. januara 2020. skrenula sam pažnju na to da postoji mogućnost i dokazi o prenošenju infekcije bez pojave simptoma, u periodu inkubacije. Kasnije će se pokazati kako postoje i asimptomatski slučajevi: “Novi virus predstavlja veći rizik nego što se do sada smatralo jer osobe mogu prenositi virus i dok se simptomi ne pojave.”
Kineske zdravstvene vlasti sada tvrde da je novi koronavirus prenosiv prije pojave simptoma, tokom inkubacije koja traje 2-14 dana. Kako najbliži virus novom virusu – virus SARS-a – nije imao ovu karakteristiku, tako su zdravstveni autoriteti, uključujući Svjetsku zdravstvenu organizaciju (WHO/SZO) i Centre za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) djelovali pod pretpostavkom da bolesnici s Wuhan koronavirusom nisu bili zarazni dok simptoma nema.
Međutim, ako je ovo istinito, to bi dramatično povećalo rizik koji virus predstavlja. Naime, trenutne mjere kontrole uključuju otkrivanje i probir aktivno simptomatskih osoba, skriningom temperature.
Na pres-konferenciji 30. januara 2020. koje je održalo Federalno ministarstvo zdravstva, postavila sam pitanje o problematici toga da osobe koje ne pokazuju simptome bolesti mogu prenositi bolest predstavniku WHO i BiH te kako WHO misli reagovati na ovu informaciju, kakvim mjerama. Dobila sam odgovor da njima nije poznat takav način prenošenja. 

Istina je naravno, tu negdje – iako su podaci o ovakvom načinu prenošenja postojali, dokazi nisu bili dovoljno čvrsti i jaki, trebalo je još dokaza, ali epidemija ne pita, ona se širi bez obzira na prihvaćeni ili neprihvaćeni konsenzus. Čak sam i ja razmišljala da li objaviti ovaj tekst o prenošenu bez simptoma i jako sam ga hrabro prenijela, spremna da demantujem ukoliko se pokaže da nije tačno.

Greška 3: neblagovremeno proglašenje pandemije

WHO se dugo vremena igrala s eufemizmom “globalna epidemija”, što je bila čista glupost, jer je značenje riječi pandemija = globalna epidemija. Navodno, razlog za to je da se ne širi panika, da se ljudi, koji su, je li po svojoj prirodi, nježna i lepršava bića, ne slome pod težinom činjenice da se dešava nešto ozbiljno. E, pa ta nježna i lepršava bića su se zbog neproglašenja pandemije ponašala isuviše raspušteno i lepršavo što je dovelo do tragedija u Italiji i Španiji.

Tek 11. marta WHO proglašava pandemiju. Prije toga su objavili vanredno stanje, ali to nije bio dovoljno jak alarm. Prvi slučajevi su postali javni 31. januara. 2019. Propušten je cijeli februar za reakciju. Ljudi su putovali, sretali se na aerodromima, išli na zimovanja, išli na utakmice… i virus se širio do pojave crvenog alarma. Razloga za zatečenost nije bilo, ovo je bilo za očekivati.

Da se ranije prihvatilo da postoje asimptomatski slučajevi i da je ranije proglašena pandemija, bile bi uvedene strože globalne zabrane putovanja i izoliranje zaraženih ljudi; kao i neposrednije socijalno distanciranje širom svijeta te bi prije stavili epidemiju pod kontrolu.

Greška 4: Preblag odnos prema Kini

Jednostavno, pravilo je izolirati zemlju iz koje dolazi nešto ovako nepoznato. Trebali su se ukinuti letovi u i iz Kine, napraviti preporuke za to, ali sve to nije bilo moguće usljed straha od toga da će WHO i UN biti optuženi za ekonomsku izolaciju Kine.

Greška 5: Istraga porijekla virusa je bila površna

WHO je nekako sfušerila istragu porijekla virusa SARS-CoV-2, nisu dovoljno pritisli Kinu, što je izazvalo dosta skepse u SAD i dovelo do novih istraga porijekla. Ovo pitanje vjerovatno nikad neće biti zatvoreno i biće predmet teorija zavjera te sumnji da je virus procurio iz laboratorije.

 

Šta je Svjetska zdravstvena organizacija dobro uradila?

Kao prvo, sizifovski se bore s dezinformacijama, čak i onim totalnim nonsensima. Mnogo je bilo važno da postoje neki odgovori iz zvanične institucije ovog nivoa. Naravno, netačno je da su samo informacije iz zdravstvenih institucija i od ljekara mogle biti tačne, bilo je tu mnogo izvora koji su dobro izvještavali, ali bilo je dobro i korisno čekirati svoje informacije sa zvaničnom institucijom. Informacije su davali i daju različitim kanalima: na svojim platformama društvenih mreža, YT, putem aplikacije, putem Vibera…

Također, WHO se nije dogmatski držala za neke informacije koje su prvo objavili ako su se one ispostavile kao nedovoljno precizne ili možda netačne. Ovo je mnoge zbunjivalo – konkretno, imamo pitanje nošenja ili nenošenja maski i ljude je ljutilo to što WHO prvo kaže jedno, pa drugo. Ali – bilo bi puno gore da su se držali prvobitne informacije ako je ona netačna. Promjena paradigme i mišljenja zasnovano na novim dokazima je bit nauke, način na koji nauka funkcioniše i Svjetska zdravstvena organizacija nam je pokazala to. Čim jačina jednih dokaza pretegne već postojeće – mijenjamo paradigmu, a ne držimo je se kao pijan plota stare priče.

Također, krenuli su i sa Solidarity studijom efikasnosti već postojećih lijekova protiv novog virusa, a kreću i u Solidarity Vaccine Trial.

Iskustva ove situacije su nam neizmjerno važna za budućnost, a načinjene greške vrijedne analize. Još jednom, uprkos svemu, pozivam da ne doprinosimo polarizaciji javnog mijenja prema zdravstvenih radnicima i institucijama jer – šta bismo bez njih?