Imati hrpu podataka u glavi nije isto što i imati znanje. Zato kviz emisije nisu dobro mjerilo ničijeg znanja.
Reći da je čovjek Homo ludens, danas je već malo prevaziđeno. Igra je toliko neodvojiv segment našeg društva i spomenuta sintagma koja opisuje današnjeg čovjeka kao biće koje se igra, kroz igru kreira i uči, luduje i uživa, postala je jedno opšte mjesto naše svijesti. Zapravo, ta fraza je dio nečega što nazivamo opšte znanje. Ili bi tako trebalo biti. Postavlja se pitanje: kako i gdje naučiti značenje ove fraze? Da li će je neko naučiti prije u školi ili neformalno? Da li Homo ludens više voli učiti ex cathedra ili kroz igru?
U svakoj ćemo kući naći križaljke, koje predstavljaju svojevrstan simbol ovog savršenog spoja potrage za znanjem i zabave. Prisjetimo se i fenomena kvizova Milijunaš i Kviskoteka. Šta to smeta ovim sadržajima da ih možemo nazvati obrazovanjem?
Simulirajmo kviz, kako bismo bolje shvatili esencijalnu razliku između obrazovanja i istinskog znanja te uspijeha u rješavanju križaljki i kvizova.
Evo jedno takvo pitanje:
Ako je urologija grana medicine koja se bavi problemima urinarnog trakta, neurologija je:
a) grana medicina koja se bavi svime onim što NIJE urologija
b) znanost o pticama
c) grana medicine koja se bavi nervnim sistemom.
Pitajte osmogodišnjaka da vam odgovori na ovo pitanje. Dijete će, vođeno unutarnjom logikom, u pokušaju da pogodi, možda reći odgovor pod a.
Upravo to je ono što čine učesnici kvizova odgovarajući na teška pitanja koja ih vode njihovoj nagradi -oni zapravo ne znaju, nisu sigurni u odgovor, nego pokušavaju, oslonjeni na puku sreću, pogoditi odgovor koji im se čini najlogičnijim. Njihovo znanje najčešće je nabacani skup informacija bez sistemske uvezanosti.
Znanje je organiziran i egzaktan skup činjenica podrvrgnutih testiranju. Svako znanje podrazumijeva i veliku količinu skepse i provjere. Obrazovanje je proces sticanja znanja, shvatanja svijeta oko sebe. Znanje nije odgovoriti tačno a, b, c, nego shvatiti zašto je neki odgovor ispravan.
Međutim, čini se da moderni sistem visokog školstva znanje upravo ovako tretira – kao zaokruživnje tačnog odgovora, kao kviz. Da li je to ispravno? Nije, naravno. Da li je efikasnije i brže ocjenjivanje i propuštanje ljudi kroz sistem? Jeste.
Potraga za novim znanjima nije čedo dokone radoznalosti. Radi se o hijerarhijski i metodično uređenim sistema. Stihijsko upijanje nepovezanih činjenica, bez metodologije i prave dubinske svrhe (osim pobjede na kvizu) je apsurdna tekovina našeg doba koja ne radi ništa drugo osim što znanje banalizira.
Međutim, u pokušajima da obrazovni proces učine zabavnima, visokoškolske ustanove su iskopirale sistem kvizova na sistem ispitivanja studenata. Studenti danas zaokružuju odgovore na pitanja iz gradiva, vrlo često služeći se upravo metodom pogađanja ako nisu sigurni u odgovor. Ova karikatura obrazovnog procesa je uzela maha i, umjesto da studentima pruži zabavu kroz učenje, stvorila je nešto sasvim drugo – veliki broj studenata ne čita elementarnu literaturu, već samo skripte koje sažimaju minimum potrebnog znanja, studenti ne istražuju i, što je najgore od svega, uče unaprijed samo tačne odgovore. Pokušaj spajanja ugodnog i korisnog u ovom slučaju, dao je jednog monstruma.
Studiranje bi trebalo biti metodično, posvećeno, s razumijevanjem. Sada je svedeno, u mnogom slučajevima, na prebacivanja iz jednog nivoa igrice u drugi. Još se pomalo drže oni studiji koji imaju eksperimentalnu komponentu te književni studiji, jer se književnost ne može tumačiti kao zaokružite tačan odgovor.
No, ne treba biti toliko strog prema pokušajima da se osvježi obrazovni proces i da se u njega unese malo zabave. Ako se to čini na pravi način, rezultati mogu biti iznimno zanimljivi, svježi i produktivni. Recimo, u mnogim muzejima djela su izložena interaktivno. Preko besplatne aplikacije mogu se na smartphonu ili tabletu obići sve prostorije galerije od kuće ili se vi lično možete pretvoriti u neko umjetničko djelo. Možete vidjeti kako biste izgledali kao kubistička kompozicija, kao ekspresionistička apstrakcija ili kao pop-art te tako shvatiti glavne principe pojedinog umjetničkog pravca.
Ova vrsta zabave – koja spaja moderne tehnologije i sistemski uvezane činjenice već je pokazala svoje dobre strane. Djeca su oduševljena jer im je dozvoljeno koristiti digitalnu tehnologiju, a da im se roditelji ne mršte. Adolescenti, studenti, pa i oni koji su formalno okončali svoje institucionalno obrazovanje također nalaze da je ovaj sistem rada svrsishodan i zanimljiv.
Možda ovakve slučajeve treba prihvatiti kao interaktivnu poruku da obrazovanje i zabava mogu ići ruku pod ruku, ali jedino pod uslovom da se radi o organizovanom i svrsishodnom sistemu postupaka, a ne golim nabacanim činjenicama. Pri tome treba biti jasan šta pojam svrsishoshodnosti znanja znači.
„Znanje je moć“, poručuje nam Francis Bacon, a Kant ga dopunjuje sa čuvenom „Znati da bi se predvidjelo, predvidjeti da bi se djelovalo“. Poznavati svijet oko sebe i sebe samog u što je moguće većoj mjeri je kategorički imperativ, koji nam možda neće donijeti pobjedu na kvizu, ali hoće užitak i potporu u životu. Ako je želja za znanjem iskrena i duboka, onda proces stjecanja znanja sam od sebe postaje zabava.
Danas, znanje možda i nije moć, ali je razumijevanje određenih procesa i fenomena ipak jedna vrsta prednosti. Znanju jeste oduzeta moć u društvo koje je korak do idiokratije, ali to ne znači da trebamo dići ruke od znanja, pismenosti i radoznalosti.
