U kontekstu priče oko terapija COVID-19, spominju se i “biološke terapije”, pa primjećujem da mnogima nije jasno kakve su ovo terapije i da li se radi o nekim “prirodnim terapijama”, zasnovanim na možda nekim biljkama.
“Biološke terapije” zapravo su vrlo širok pojam, a u kontekstu COVID-19, ovaj termin se odnosi na terapije antitijelima, bez obzira da li je to krvna plazma rekonvalescenata – ljudi koji su preboljeli COVID-19, ili terapija monoklonalnim antitijelima (ili koktelima monoklonalnih antitijela, kao Regeneron koji je primao Trump).
Prema NIH, definicija biološke terapije glasi:
“Vrsta liječenja koja koristi tvari izrađene od živih organizama za liječenje bolesti. Te se tvari mogu prirodno pojaviti u tijelu ili se mogu stvoriti u laboratoriji.“
Dakle, u ovu kategoriju bi, osim rekonvalescentne plazme i monoklonalnih antitijela tj. imunoterapija, spadale i CAR-T (koja je također imunoterapija, ali se ne zasniva na antitijelima, nego na T-limfocitima).
U užem smislu, “biološka terapija” je oznaka za imunoterapije. Neke terapije za rak su upravo bazirane na ovom pristupu, a kao što vidimo i terapije protiv zaraznih bolesti se mogu bazirati na imunoterapijskom pristupu. Samo je potrebno razviti i umnožiti antitijela koja neutraliziraju upravo taj specifični agens – bilo to stanica raka ili virusna čestica.
Kao objašnjenje imunuterapije na Wikipedia stoji:
“Imunoterapija ili biološka terapija je liječenje bolesti aktiviranjem ili potiskivanjem imunološkog sistema. Imunoterapije dizajnirane da izazovu ili pojačaju imuni odgovor klasificiraju se kao aktivacijske imunoterapije, dok se imunoterapije koje smanjuju ili suzbijaju klasificiraju kao supresijske imunoterapije.”
Međutim, pod termin “biološka terapija”, ako uzmemo da je to nešto što se dobija iz živih organizama, spadale bi i neke terapije koje nisu imunoterapije.
U širem smislu, biološke terapije bi bile i upotreba humanog insulina u terapiji dijabetesa (ne zaboravimo – insulin se dobija od genetički modificiranih organizama), zatim terapije matičnim stanicama i induciranim pluripotentnim stanicama (iPS), te, u budućnosti i genske terapije.
Također, u ovo bi spadala i transfuzija krvi i derivata krvi (krvni serum, pločice i slično), pa i transplantacije organa i koštane srži. I vakcine bi bile biološki preparati (doduše ne terapije, nego preventiva) jer se dobijaju iz biološkog materijala – kultura stanica, metodama rekombinantne DNK ili na neke druge načine kao što je to slučaj s nekim vakcinama protiv COVID-19, onim koje se baziraju na adenovirusnom vektoru ili informacionoj RNK.
Ove terapije, iako su derivirane iz živih organizama i koriste procese koji se javljaju u živim bićima, pa ih imitiraju, nisu ujedno i potpuno “prirodne” – zapravo, vrlo su “umjetne” i tehnološke jer se obično dobijaju vrlo sofisticiranim metodama u laboratorijama.
Prirodne terapije bi bile sve one koje se zasnivaju na tvarima koje možemo sakupiti iz prirode, ekstrahirati ili zasnovane na konzumaciji nekih tvari iz biljaka, gljiva i životinja. Dosta “prirodnih terapija” spada u kategoriju neprovjerenih, netestiranih “lijekova” iz domene “alternativne medicine“.
Dakle, kada se kaže “biološka terapija za COVID-19”, to se nikako ne misli na neke čajeve, med, bijeli luk, ekstrakte biljaka, eterična ulja ili slične tvari, a pogotovo ne na razne suplemente i ne treba ova dva pojma miješati.
