Sve prakse tretiranja različitih stanja i bolesti koje nisu priznate u medicini zasnovanoj na dokazima nazivamo “alternativna medicina”. Medicina bazirana na dokazima (Evidence-based medicine – EBM) predstavlja praksu savjesne i kritičke primjene najboljeg mogućeg dokaza u donošenju odluka o brizi za pojedinog bolesnika. To je proces poboljšavanja kvaliteta zdravstvene njege kroz pronalaženje i promicanje najbolje moguće kliničke prakse. „Alternativni“ pristup je iracionalan, nenaučan, šarlatanski i nažalost, često opasan dok se EBM zasniva na racionalnom razmišljanju, naučnoj metodi i empiriji.

Nažalost, istina je da medicina bazirana na dokazima ponekad nema rješenja ili su rješenja jako skupa ili neugodna (hirurgija, hemoterapija, zračenje su samo neki od primjera neugodnih i invazivnih praksi zvanične medicine). Zbog toga pacijenti, da bi izbjegli bol, strah, nuspojave ili zbog toga što si ne mogu priuštiti terapiju odlaze kod praktičara alternativnih metoda liječenja.

Problem sa “alternativnom medicinom” jeste upravo ono što je jasno definirao Tim Minchin, australski komičar i muzičar u jednom animiranom videu (inače, Minchin dolazi iz porodice hirurga i vrlo dobro barata sa terminima iz oblasti naučne metode i filozofije nauke). Minchin kaže sljedeće: “alternativna medicina ili nije dokazana da funkcioniše ili je dokazana da ne funkcioniše” te poentira: “Znate li kako se zove alternativna medicina za koju je dokazano da funkcioniše? Medicina”.

 

 

Najveći problem alternativne medicine jeste to što zavlači pacijente. Ljudi misle da se liječe i gube dragocjeno vrijeme za dijagnostiku i medicinu baziranu na dokazima. Dođu na liječenje tek kada je kasno da i medicina bazirana na dokazima pomogne.

Tradicionalna, integrativna, komplementarna…

Osim termina “alternativna medicina”, možda ćete naletiti i na termine “komplementarna medicina” (complementary medicine, CM), “komplementarna i alternativna medicina” (complementary and alternative medicine, CAM), “integrativna medicina” (IM) i “holistička medicina”. Kod nas preovladava termin “tradicionalna medicina”. Ovi naslovi sugeriraju ili da su ove prakse “dopuna” zvaničnoj medicini ili da zvanična medicina ne tretira organizam kao cjelinu, a da to ove prakse rade.

Termin “tradicionalna medicina” sugerira povratak iskonskom, nacionalnom etničkom biću i prezir prema zapadnoj kulturi i civilizaciji. Vrlo često će praktičari ovih trendova isticati kako njihove “metode” ne liječe simptome, nego uzrok, implicirajući time da zvanična, medicina, ona bazirana na dokazima liječi tek simptome, što jednostavno nije tačno.

Zvanična medicina se, ma šta govorili u krugovima alternativne medicine, fokusira na traženje uzroka i paralelno tretira simptome (recimo, bol). Međutim, ponekad je put traženja uzroka problema dugačak, iscrpljujući, bazira se na pretragama (koje mogu biti skupe i/ili neugodne), a ponekad bolesnik nema vremena za sve to.
Praktičari alternativne medicine vrlo brzo “pronalaze” uzrok problema i daju kakvo-takvo objašnjenje uzroka boljke i terapiju. Zbog toga se čini da su efikasniji od ljekara koji praktikuju medicini baziranu na dokazima. Ovdje moramo naglasiti “ljekari koji prakticiraju medicinu baziranu na dokazima” jer, nažalost, postoje ljudi koji završe fakultete na kojima se izučava zvanična medicina, pa onda dobiju i neke certifikate alternativnih praksi, pa u svojim privatnim praksama “kombinuju” i jedno i drugo.
Sintagma “alternativna medicina” obuhvata širok spektar praksi. Recimo tu spadaju i fitoterapija (liječenje biljem te gljivama), hagioterapija (liječenje svetim predmetima poput relikvija, zapisa te pomoću molitve ili hodočašća), upotreba koloidnog srebra, MMS kapi, kiropraktika, akupunktura, liječenje kristalima, hidžama, klistiri kafom, liječenje “Teslinim frekvencijama” i liječenje “Teslinim metamorfozama”, leatril, homeopatija, liječenje kancera sodom bikarbonom, liječenje Bahovim kapima i sl. 

Upasnost po biodiverzitet i ugrožene vrste

U nekim slučajevima, metode “alternativne” medicine su kulturološko sredstvo političke borbe. Talas alternativnih praksi naročito onih pomoću bilja, gljiva ili dijelova životinja (najčešće ugroženih vrsta) dolazi iz Kine i Rusije. Nažalost, kineske alternativne prakse često su podstrek lovokradicama i različitim krijumčarima da uvoze i izvoze različite preparate te organe, dijelova tijela ili žive životinje, što je apsolutno za svaku osudu, bez obzira da li se radi o životinjama sa liste ugroženih ili onima koje nisu ugrožene.
Treba naglasiti da medicina bazirana na dokazima ne odbacuje mogućnost liječenja biljem i biljnim aktivnim supstancama. Dva najpoznatija lijeka koja danas zauzimaju značajno mjesto u zvaničnoj medicini su aspirin i antimalarik artemizinin. Aspirin, odnosno acetilsalicilna kiselina i salicilna kiselina koja je prvobitno dobijana iz kore jedne vrste vrbe (Salix alba) nalaze se na listi esencijalnih lijekova Svjetske zdravstvene organizacije.

Postoji još mnogo takvih materija – opiodni lijekovi poput morfija, također su biljnog porijekla, a atropin se dobija od biljke Atropa belladona (velebilje). U čemu je onda razlika između pristupa medicine i farmacije bazirane na dokazima i alternativnih prakse prema ljekovitom bilju i tvarima koje to bilje sadrži?

Naime, te životinje se muče, transportuju u nezamislivo okrutnim uslovima i ubijaju. Upravo je vjerovanje da rog nosoroga ima određenu medicinsku upotrebnu vrijednost (najviše jer postoji legenda da je dobar za podsticanje libida i erekcije) dovelo bijelog nosoroga (Ceratotherium simum) do biološke propasti. Trgovina ovakvim preparatima je gotovo uvijek kršenje CITES  konvencije!

 

Velebilje, Atropa belladona

 

Bez naučne metode

U pseudonauci liječenja biljem, za razliku od zvanične farmakologije, ne radi se standardno izoliranje potencijalno aktivne tvari, proučavanje njenih efekata i mjerenje eventualnih statističkim metodama. Tačno je da ponekad neka tvar u biljkama možda ne djeluje sama nego u sinergiji sa nekom drugom tvari iz te biljke, ali u pseudonauci nema ni istraživanja dejstava smjese unutar ekstrakta.

Ova praksa se drži vjerovanja da efikasnost pripravka leži u njegovoj prirodnoj kompleksnosti, no, čak i ako jeste tako u nekim slučajevima, ne postoji tesitranje koje bi to pokazalo. Sama praksa se temelji na anegdotalnim primjerima izlječenja, a često se naglašava i veza sa Biblijom, posebno u nekim (nepriznatim) sektama, kakvi su Adventisti sedmog dana, koji ponavljaju floskulu da je “Bog Biblije Bog alternativne medicine”.

Također, na ovu alternativnu praksu se nadovezuju i teorije zavjera prema kojima “farmakomafija” drži u tajnosti jeftine biljne lijekove kako bi prodavala svoje skupe lijekove. Međutim, niti su svi pripravci alternativne medicine jeftini, niti su svi lijekovi farmaceutskih kompanija skupi. Čitav niz prirodnih nauka istražuje sastav smjesa biljnih ekstrakata u potrazi za potencijalno korisnim tvarima.
Međutim, to se radi pomoću niza metoda odvajanja, gasne hromatografije, spektrofotometrije, in vitro i in vivo analiza efikasnosti. Homeopatija, antropozofska medicina i parafitoterapija ne koriste ništa od toga, nego samo rekla-kazala priče, oslanjanje na “slično se sličnim liječi” i prevaziđene bilinare.


 

Ayurvedska tradicija i kineska tradicionalna medicina preporučuju i upotrebu nekih izuzetno otrovnih biljaka, poput vučje stope (Aristolochia sp.) koja može izazvati rak i otkazivanje bubrega. Da – ne zboravite da mnoge kancerogene i mutagene tvari dolaze iz prirode i da ih sadržavaju i neke biljke i gljive. Pozivanje na “drevnu mudrost” i tradiciju i nije baš mudro. Još jedan primjer izuzetno opasne alternativne prakse u liječenju raka jeste i upotreba Sanguinaria canadensis.
 

Opasne ili, u najmanju ruku, beskorisne prakse

Pokazalo se da neke prakse alternativne medicine mogu imati palijativno djelovanje, poput medicinskog kanabisa (posebno kod multiple skleroze), dok su druge prakse benigne, beskorisne, potencijalno opasne ili čak veoma opasne.

Nekada se smatralo da je aromaterapija bezopasna, ali danas se zna da neka eterična ulja, poput ulja lavande i čajevca djeluju tako da remete balans hormona i mogu izazvati pojavu rasta grudi kod dječaka.

Ovakve prakse liječenja mogu imati etnografski značaj, zanimljive su istorijski, kao polazna tačka razvoja moderne medicine. Međutim, nedostatak dokaza efikasnosti ovih praksi te njihovo opasno djelovanje (ponajviše zbog toga što pacijenti odugovlače prihvatanje terapija medicine zasnovane na dokazima) čine ove prakse opasnim.