Da li može postojati učenje kroz zabavu i mora li učenje biti mučenje? Ja mislim da među nam gotovo i nema nikog kome bar jednom u šali, kada smo bili mali, neko od “starijih” nije rekao onu iritantnu “Da li učiš ili knjigu mučiš?”.

Meni je učenje uvijek bilo užitak – čitala sam enciklopedije, romane, zbirke priča, rječnike. Nipošto ne želim reći da sam zbog toga bila bolja od drugih, niti da sam i danas bolja od drugih. Jednostavno, upijala sam informacije i znala sam koristiti i prezentovati, a da me je cijeli taj proces činio sretnom.

Ali danas, više nego ikada prije, učenje novoj generaciji klinaca predstavlja mučenje. Roditelji i nastavnici se danas – opet više nego ikad prije, bar po mom subjektivnom ubjeđenju – žale kako djeca ne čitaju, ne uče i nisu zainteresirana za učenje.

Šta je sad problem? Nedovoljno inventivni nastavnici koji ne znaju da zainteresiraju učenike ili generacija učenika koji su zaista toliko lijeni i nemarni da se odupiru bilo kakvom pokušaju učenja.

Dobro, ima nastavnika koji zaista ne vole svoj posao i ne trude se i ima djece koja nisu “zagrijana” za učenje, ali ja mislim da se mi nalazimo na nekom nevidljivom prelomu svijesti – analogne i digitalne svijesti i da su nastavnici analogni, a učenici digitalni.

Čini se da sve što tu djecu interesuje jeste skrolanje po touchscreenu, lajkanje, tiktokanje, tvitanje, pinovanje, ima li wi-fi-ja ili ne, po mogućnosti na iphone ili ipad, bar u snovima, a ako ništa, onda na nekom “skromnijem” mobilnom uređaju.

Sve to izluđuje njihove roditelje i nastavnike.

Ja apsolutno obožavam gadgete – ne mogu provesti pet minuta, a da ne bacim pogled na tablet, jedan prekrasan izum koji mi daje dovoljno prostora da čitam sve što mi treba, pa čak i pišem, što mi mobitel, ma kako velik bio, ne omogućava. Jesam ovisnik o tim uređajima, priznajem. I nemam namjeru da smanjim količinu vremena koje provedem tu. Društvene mreže obilato koristim u promociji svojih tekstova, naročito onih na blogu te čak zagušujem newsfeed svojim postovima.

Zašto ne iskoristiti ovu strast generacije koja nas smjenjuje kako bismo im dali znanje?

Koncept edutainment je već odavno poznat. Znate – to su one poučne emisije, poput Sesame Street, niza dokumentaraca, emisija zabavnog karaktera u kojima se usput uči. Naravno da se sjećamo Branka Kockice te niza drugih emisija koje su nas učile timskom radu, drugarstvu, pojavama iz prirode i društva.

Problem ovog koncepta je to što tvorci ovakvih sadržaja kao da su smatrali kako je obrazovanje neka vrsta gorke pilule koja se mora uzeti, neka vrsta mentalnog ribljeg ulja, koje se mora upakovati u zašećeren omotač kako bi imala blagotvorno dejstvo. To zagorčavanje obrazovanja i njegovo naknadno zašećeravanje nije baš ponajbolje rješenje. Naročito ne danas, u svijetu u kojem televizija lagano, gotovo neprimjetno izumire i biva smijenjena digitalnim medijima.

Ipak, najveći problem edutainment jeste pasivnost publike – kada gledate emisiju, u njoj ne učestvujete, sve vam je servirano. Ne kažem da takve emisiji nisu dobre i da ih treba izbaciti iz programa (pa, na našim televizijama takvih emisija ionako gotovo da nema, osim ako se neko sjeti da reprizira nešto iz osamdesetih) nego kažem da treba ciljati na nešto modernije, na nešto interaktivnije. Jer – pogledajte – ova nova djeca žele donositi odluke, žele aktivno kreirati ili bar imati iluziju da donose odluke, a ne strpljivo sjediti i čekati da im se nešto kaže.

Dakle, šta bi to mogla biti alternativa edutainment?

Evo je – zove se playful learning.

Ni “učenje kroz igru” nije nepoznat, uber-savremen koncept. Montessori sistem ga primjenjuje, ali na nekom praistorijskom, analognom nivou. Sem toga, Montessori često ima neku elitističku auru oko sebe koja mi je lično neugodna.

Međutim, sredstva kojima se može postići playful learning postaju sve više high-tech. Vidite, kompjuteri pomalo ispadaju iz mode, sem ako niste profesionalac kojem mašina treba za nešto više od Facebooka, maila i Vibera.

Aplikacije su centar oko kojeg se zbiva mnogo stvari. Pokušati napraviti aplikacije za mobilne uređaje koje bi pružile novi ugođaj učenja kroz igrice, e to je nešto o čemu treba razmišljati. Igrice sa živim bojama, stilizovanim likovima, sa osvajanjem novih nivoa, multi-ending pričama, a sve to začinjeno sa informacijama iz nauke koje treba savladati i upotrijebiti – e, to je koncept o kojem treba razmišljati.
Zgodno bi bilo kada bi ove igrice tražile upotrebu naučne metode – od hipoteze preko eksperimenta do dokaza. Primjer jedne takve je Genome Jumpero kojoj sam više pisalaovdje.
 

Za sada, nema previše ovakvih aplikacija – ako ih i ima, one su ili preamaterske, loše smišljene ili nedovoljno dinamične. Naravno, ima ih i sasvim dobrih, ali nisu dostupne za naše područje.

Naravno, ne treba ni pomisliti da bi ovakve aplikacije mogle zamijeniti nastavu – ali bi bilo sjajno razvijati ih tako da mogu biti neka vrsta domaće zadaće i zgodan dodatak nastavi.

U eri kada su podkasti počeli bivati veoma popularni, zašto ne iskoristiti i ovu formu? Putem potkasta se danas može raditi i naučno obrzovni program, i objašnjavati nauka, kao što je slučaj s podkastom Neil deGrasse Tysona ili podkastom Nauka govori zatim yt kanali Kurzgesagt i SciShow.