Usain Bolt, svjetski rekorder u sprintu, postiže obično pri trčanju prosječnu brzinu 37,57 kilometara na sat trčeći 100-metarski sprint. Njegov rekord je 44,72 km/h. Za čovjeka, to su nevjerovatni brojevi.  Probajte trčati na traci 13-14 km/h pa ćete onda imati osjećaj koliko je to teško i šta zapravo Bolt postiže. No, kako to neki ljudi mogu trčati tako brzo?

Naravno da ima mnogo toga i u genetici, ali i u načinu na koji pripremamo tijelo za trčanje te tehnici trčanja.

Jedan od ključnih faktora koji utječu na našu sposobnost brzog trčanja je struktura našeg tijela, uključujući  i to kako naši mišići rade. Ljudsko tijelo je složen sklop različitih mišića koji rade zajedno kako bi omogućili kretanje u različitim smjerovima i brzinama.

Brza i spora mišićna vlakna

Postoje dvije glavne vrste mišićnih vlakana – brza i spora. Oba spadaju naravno u poprečnoprugaste mišiće, tj. skeletne mišiće. Brze mišićne vlaknaste ćelije su veće i omogućuju nam brže i snažnije pokrete, kao što su sprint i skokovi. One se brže i snažnije kontrahuju. S druge strane, sporije mišićne vlaknaste ćelije omogućuju nam izdržljivo trčanje na duge staze, odnosno maratone, polumaratone i trke na 500 ili 1000 m.

Koliko imate ovih vrsta mišićnih vlakana uglavnom ovisi o vašoj genetici, ali to ne znači da ne možete poboljšati svoju brzinu treningom. Nauka nas uči kako možemo trenirati naše tijelo da postigne svoj maksimum.

Aerobni i anaerobni procesi

Aerobni i anaerobni procesi u mišićima igraju ključnu ulogu u različitim vrstama trčanja poput sprinta i trčanja na duge staze. Ove vrste metabolizma djeluju različito i  različito proizvode i troše energiju. Razlika je i u tome koliko dugo se može održavati određena aktivnost. Tako da sprint tijelo može podnijeti znatno kraće. Aerobni procesi omogućuju dugotrajnu, ali manje intenzivnu aktivnost, dok su anaerobni procesi ključni za kratkotrajne, ali eksplozivne aktivnosti.

Aerobni procesi koriste kisik kako bi proizveli energiju za mišićne kontrakcije. Oni su ključni za trčanje na duge staze jer tijelo treba konstantnu opskrbu energijom kako bi održalo stalnu brzinu tijekom dužeg vremenskog perioda. Glavni izvor energije u aerobnim procesima su ugljikohidrati i masti, koji se razgrađuju u prisutnosti kisika u mitohondrijima ćelija. Tek prilikom krajnjih napora, tijelo ovdje počinje trošiti i proteine, koji su nekako organizmu uvijek zadnja opcija za trošenje energije.

Anaerobni procesi se odvijaju bez kisika i proizvode energiju iz pohranjenih izvora, poput glikogena, jedne vrste kompleksnog ugljikohidrata koji se pohranjuje u mišićima i jetri. To je izvor glukoze u anaerobnim procesima. Tokom sprinta ili nekog drugo oblika kratkotrajnih eksplozivnih aktivnosti, tijelo koristi anaerobne procese kako bi brzo proizvelo energiju, budući da količina kisika koja može biti isporučena mišićima nije dovoljna za održavanje takvih intenzivnih aktivnosti. Anaerobni procesi obično dovode do stvaranja mliječne kiseline kao nusproizvoda, što može uzrokovati osjećaj umora i bol u mišićima nakon intenzivne aktivnosti.

Za trčanje je potreban mozak

No, nije sve samo u mišićima. Naš mozak igra ključnu ulogu u našoj sposobnosti trčanja. Kontroliše naše mišiće, omogućujući nam da regulišemo dužinu koraka, pokrete ruku, pa čak i disanje. Možemo naučiti naše tijelo kako da koristi najbolje tehnike trčanja, poboljšavajući naše performanse.

Bilo kakva rotacija u sprintu – čak i rotacija vrata i glave, ima efekta na smanjenje brzine, a posebno su važni pokreti ruku koji moraju pratiti pokret noge. Prilikom ove vrste trčanja cilj je da noga bude što više u zraku, koljena su mnogo podignutija nego pri običnom trčanjui jači je udarac u podlogu.

Mozgom kontrolišemo disanje i pokrete udova.

Zatim, da bi tijelo imalo snage za sprint, ali i druge vrste trčanja, potrebno je jačati i sve ostale mišiće, ne samo nogu – mišiće stomaka koji pomažu da se noga diže, leđa, ruku i ramena, jake kosti i kukove koji su os, srž tijela, centar mase pri trčanju i prave balans između leđa i nogu, odnosono podupiru tijelo u svom tom naporu.

I trčanje. odnosno, rzina trčanja, jesu nurture vs nature, odnosno stvar pomalo i genetike i treninga. Ali, iako možda nismo rođeni kao Bolt, uz dovoljno predanosti i treninga, možemo se približiti brzini koju smo mislili da je nezamisliva. Kako god, i trčanje i drugi oblici vježbanja su važni za zdravlje jer podstiču imunološke reakcije i ćelijske procese koji su korisni