Medijska, digitalna i naučna pismenost spašavaju živote! Vijesti i sadržaji na društvenim mrežama koji ulijevaju nepovjerenje u nauku igraju na jednu vrlo jednostavnu kartu: naše strahove u kojima naš organizam brzo reaguje i ne razmisli. To im je zapravo glavna karta, ali imaju i neke pomoćne – slabije poznavanje nauke kod dosta ljudi (što nije uvijek greška samo te osobe, nego je i greška obrazovnog sistema i institucija) te evolutivne mehanizme u kojima nam je glavno brzo reagovati a ne racionalno.
Šta to znači?
Znači nešto vrlo jednostavno – nama više upravljaju emocije nego um. Ako vam neko kaže da nas namjerno truju, kriju informacije od nas, žele kontrolisati – pa ni ne želimo provjeravati takve stvari nego reagujemo otporom i inatom (“neš ti na mene”). I još, kako bismo zaštitili druge u svojoj okolini, dezinformaciju, za koju mislimo da je prava, istinita informacija, proširimo među ljudima koji su nam bitni, pa čak i dalje da ih upozorimo.
Zamislite da vam neko da (dez)informacije da sutra po vas i vašu porodicu dolaze naoružane grupe i da će vas negdje odvesti. Po principu “better safe than sorry” – odnosno “bolje se zaštiti nego da ti poslije bude žao”, mi ćemo proširiti tu vijest bližnjima i radije ćemo potrošiti vrijeme na spašavanje nego na provjeravanje činjenica da li će stvarno neko “doći po nas”.
Naime, mi tada reagujemo našim dijelom mozga koji je evolutivno jako star i koji se zove paleokorteks i limbični sistem. Ovaj potonji reaguje na stvarno osnovne emocije – održi sebe u životu i razmnoži se. Dakle bij se, budi ljut, mrzi, daj potomstvo. I taj dio mozga reaguje “na prvu”. Prosto zato što mora tako biti. Eto zamislite da vas napadne divlja zvijer – vi nećete trošiti vrijeme na to da li ta zvijer postoji i provjeravati koja je – nego ćete odmah reagovati ili borbom ili bijegom (“fight or flight”).
Tako radimo i sa sadržajima iz medija i društvenih mreža, iako nam ne prijeti neumitna opasnost. Reagujemo žlijezdama s unutrašnjim lučenjem i hormonima, kao što su adrenalin i noradrenalin.
Lažne vijesti, dezinformacije, misinformacije, clickbait i hoax zamke na internetu
Međutim, na internetu imamo vremena razmisliti i reagovati tek poslije, ne donositi zaključke intuitivno. Prije nego što podijelite bilo šta na internetu, kada pročitate nešto što vam zvuči čudno i ulijeva strah – ovo su koraci u prepoznavanju lažnih vijesti.
Dakle, šta su to “fake news“? Danas se manje koristi naziv fake news, on podrazumijeva fabricirane vijesti, a više termini dezinformacije, misinformacije i malinformacije.
To je bilo koji oblik namjernog širenja netačnih informacija, vrlo često u cilju pravljenja štete ugledu neke ličnosti ili institucije ili u cilju sticanja određene koristi, pravljenja panike i unošenja pometnje. Ovakve vijesti su obično senzacionalističkih naslova i sadržaja, nepoštene, fabricirane i ne naslanjaju se na činjenice. Često naslovi takvih vijesti ne odgovaraju sadržaju, što se čini kako bi se čitaoci “navukli” da kliknu da link i tako povećaju broj prikaza stranice (tzv. “clickbait” naslovi”). Također, u to spada i lansiranje tzv. “hoax” odnosno prevara.
I da se razumijemo – medijska i digitalna pismenost nisu samo prepoznavanje dezinformacije nego i prepoznavanje potencijalnih opasnosti na internetu, kao što su phishing (prevare koje ciljaju na krađu osjetljivih podataka), cyber kriminal, krađe identiteta, cyberbullying. Medijska i digitalna pismenost podrazumijevaju i određeni bonton kako se trebamo ponašati prema drugima u online i medijskom prostoru. Osnova tog ponašanja je da budemo ljubazni i ne reagujemo ishitreno, vrijeđajući.
Naučna pismenost i dezinformacije iz oblasti zdravlja
Međutim, veliki problem predstavljaju propagandni članci, videi, vijesti koji šire paniku među stanovništvom, a tiču se, recimo medicine i nauke. Čitava naša civilizacija je zasnovana na tome što naučna dostignuća, naročito ona koja se koriste u medicini nisu laž, nego funkcionišu.
Ova vrsta propagande je najčešće usmjerena na teško oboljele osobe i njihove porodice te na novopečene roditelje koji trebaju vakcinisati svoju djecu kako bi ih zaštitili od određenih infektivnih bolesti koje nisu nimalo bezopasne. Tako se internetom šire recepti za lažne lijekove za rak te za razne pseudonaučne prakse, prakse za koje ne postoje dokazi da su efikasne ili postoje dokazi da nisu efikasne. Neke od njih su skupe, dok druge nisu toliko skupe, ali odgađaju odlazak pacijenta kod pravih ljekara i početak terapija. Steve Jobs je tako vjerovao u alternativne terapije, a kada je bio prinuđen, u naprednom stadiju raka pankreasa otići na pravu terapiju, tada je već bilo kasno.
Naučna pismenost spašava živote, ali i novčanike
Ovdje je izuzetno važno naglasiti važnost upravo naučne pismenosti, koja nije skroz isto kao medijska i digitalna, ali se u nekim segmentima ova znanja prepliću i preklapaju. Zašto nam je, za miloga Boga, važno sve to što učimo u školi iz hemije, fizike, biologije, matematike? Mnogo puta čujem od ljudi “ah, to ti nikad neće zatrebati”. Što nije tačno.
Evo primjera: jedna od dezinformacija i “navlakuša”, koje su kružile internetom jeste da treba da alkaliziramo, povisimo pH vrijednost organizma jer “kiselost” izaziva rak i da treba jesti maslačak jer je njegova pH vrijednost 23. Međutim, naučno pismena osoba neće nasjesti na ovo. Naučno pismena osoba zna da se pH vrijednost kreće od 0 do 14 i ne postoji pH vrijednost 23. Naučna pismenost vam može spasiti život, ali i novčanik, jer dosta ljudi koji šire opasne dezinformacije vezane za zdravlje ujedno i prodaju prilično skupe bućkuriše.
Neke od tih vijesti govore kako su vakcine nepotrebne ili čak opasne. Upravo zato što su ljudi podlegli ovoj manipulaciji i propagandi, danas izbijaju epidemije bolesti koje dugo nismo imali i raste broj inficiranih. Neke od tih bolesti mogu imati teške komplikacije i imati smrtni ishod. Nekada su žrtve tih infekcija sasvim mala djeca. Zbog toga moramo pažljivo pristupiti vijestima koje nam izazivaju paniku i strah. Oni koji pišu takve stvari računaju sa našim strahom jer je strah veoma jaka emocija.
Evo šta možemo i trebamo uraditi:
